Mogao bi raditi u UN-u.
Govori engleski, njemački, talijanski, arapski, učio je nizozemski, mađarski, švedski. Nijedan od slavenskih jezika nije mu enigma, bavio se slovenskim, slovačkim, češkim, bugarskim...
- Koliko jezika znaš, toliko vrijediš – kaže mi.
Boraveći u arapskom svijetu odlučio je naučiti i taj jezik. Želja mu je bila voditi trening na jeziku svake zemlje u kojoj se nalazi. Jednostavno, nije mogao sjediti u društvu tamošnjih ljudi i tražiti da mu se stalno nešto prevodi, ili da samo zbog njega govori engleski.
- To mi je smetalo pa sam učio jezike. Brzo sam pohvatao arapski. Nakon treninga sjeli bismo negdje van uz piće, osjećao sam se kao doma u Zagrebu, kao nekad na Trešnjevki. Sjediš, družiš se, razgovaraš, to je život. U pravilu se jako emotivno vezujem s ljudima s kojim radim. Evo, sada sam se malo uhvatio španjolskog, to mi je nova okupacija – kaže mi.
Imao je pozive za posao u Mađarskoj, učio je mađarski, ne samo zbog potencijalne nove prilike, nego da u medijima može pratiti mađarski rukomet. No, on je i "rukometna enciklopedija". Možete se kladiti da nitko u Hrvatskoj ne poznaje svjetske rukometašice (i rukometaše) kao on.
- Trudim se, to je vježba za mozak...
Nenad Šoštarić danas vodi naše rukometne reprezentativke u borbu za europsku broncu. Već je ostvario najveći uspjeh ženskog rukometa, u državi Hans Christiana Andersena, već je ispisao rukometnu bajku. I kako god završi današnja utakmica za broncu, Nenad Šoštarić ući će na popis zaslužnika u budućoj velikoj monografiji "Hrvatski rukomet". U onoj iz 2010. za njega nije bilo mjesta, nije ni spomenut...
Imao je hrvatski rukomet mnoga velika trenerska imena, imao je zlatnog Velimira Kljaića, ima još uspješnijeg Linu Červara, imao je još prije njih genijalce Tičića, Kandiju, Snoja, Stenzela, Samardžiju, Seleša...Svi su oni ispisivali najsjajnije stranice našeg rukometa, bilo u dresu bivše Jugoslavije, bilo u "hrvatskom ruhu" u posljednjih 30-ak godina. Bilo je velikih magova, no tek je Nenad Šoštarić nakon puna tri desetljeća s hrvatskom ženskom reprezentacijom došao na prag osvajanja odličja na velikom natjecanju. Sa ženskom reprezentacijom, nažalost, puno slabijom od muške, tijekom tri desetljeća bavili su se Vatromir Srhoj, Zdenko Kordi, Željko Tomac, Josip Šojat, Zdravko Zovko, Vladimir Canjuga. S curama se mučio i sadašnji izbornik Nenad Šoštarić dvaput prije no što je u svojem trećem mandatu ponovno prihvatio taj "vrući krumpir" u rujnu 2017.
Nakon što je tada prihvaćena ostavka Gorana Mrđena, HRS je za novog/starog izbornika žena izabrao Šoštarića, koji je tada istaknuo da preuzimanje reprezentacije nije bila laka odluka.
"Dugo sam razmišljao o tome trebam li se uključiti u tu priču jer imam dosta posla u klubu, radim kao predavač. No, svi mi koji smo u rukometu, pogotovo ženskom, moramo puhati u ista jedra. Moramo ići korak po korak i graditi sve iznova", rekao je tada novi izbornik dodavši - "jednog bih dana volio doći na Olimpijske igre. Sudjelovao sam na svim natjecanjima, osim na Ol, i to bi bilo ostvarenje svih snova. Nitko nam ne može zabraniti da sanjamo, a na nama je da dajemo sve od sebe i treniramo kako bi se taj san možda i ostvario...".
I nije se Šoštarića dugo moralo čekati, premda je na početku i sam trpio bolne šamare, nakon zadnje, 16. mjesta na EP-u u Francuskoj 2018. i novog neodlaska na SP u Japanu 2019. Nije Šoštarić bljesnuo kao Lino Červar 2003., odmah osvojivši zlato, trebalo je ipak malo čekati da stvari sjednu na svoje mjesto, da odgoji novu generaciju. Šoštarić je kao papagaj o tome "trubio" - "dajte nam samo malo vremena" - i već je u Danskoj uspio.
A tko je zapravo Šoštarić izvan unaprijed zadanih okvira poznatih s rukometnih terena?! Tiranin koji će brzo planuti, derati se na ipak nježne djevojke? Očinska figura koja im je uvijek spremna pomoći?! I jedno i drugo, no, što je stariji, sve je bliži ovoj drugoj opciji. S djevojkama je u Danskoj ostvario "primus inter pares" partnerski odnos. Šoštarić je izdanak one stare trenerske škole, ne voli se eksponirati. Uvijek naglašava da su djevojke te koje su za sve zaslužne; posrtanja kojih je bilo, u pravilu uzima kao vlastite pogreške. Rođen je i odrastao u Zagrebu, sin je Kranjčevićeve ulice, Trešnjevke, u mladosti se prije rukometa bavio nogometom:
"Kao i svi dečki s Trešnjevke 1970-ih. Dvaput po dvije cigle na asfaltnom igralištu, i igraj dok noge drže, dok se lopta ne podere. Igrao sam za NK Zagreb, za Zagrebačke plave, pa opet Zagreb, bio čak i na probi u Dinamu. Zagrepčan sam, onaj pravi, navijam za Dinamo, no NK Zagreb, koji sada tavori u četvrtoj ligi, moj je klub. Otkad znam za sebe, zadojen sam sportom. Imao sam možda pet godina kada su me roditelji očajnički tražili po kvartu, a ja sam na plac otišao kupiti Sportske novosti."
Prva ljubav zaborava nema, no Šoštarić se u gimnaziji ipak odlučio za rukomet, u koji ga je uveo prošle godine preminuli Rudi Carek, jedan od vizionara hrvatskog rukometa. On je Šoštariću kasnije postao i trenerski uzor. Igrao je Šoštarić rukomet 15-ak godina, igrao je srednjeg vanjskog u Zagrebu, no bio je čovjek za sve zadatke.
"Bio sam nominalno srednji, no više sam bio na desnom vanjskom, kad je u klub došao Damir Poljak, sadašnji tajnik HRS-a. Podredio sam se ekipi, uvijek sam bio timski igrač, to je moja glavna filozofija i danas." Nažalost, već s 28 je prestao igrati, nakon što se zaposlio u Ljubljanskoj banci gdje je radio na razlikama tečaja. Ostavio je rukomet nakon što je zbog posla u klubu disciplinski kažnjen. Drčan kakav već jest, kad je prelomio, povratka više nije bilo. Već je tada trenirao djevojčice, znao je već tada da mu je suđen trenerski poziv.
'Šoku' znam, više niti ne znam otkad, igrali smo zajedno u Zagrebu, 'ratovali' smo međusobno kao treneri. Znam ga cijeli život i mogu reći samo ovo - on je veliki zaljubljenik, on je u rukometu doslovno svaki dan, otkad ujutro otvori oči, do trena kad ih navečer sklopi. On je stalno u nekom svom filmu, a taj se film zove - rukomet. Iako je i on u nekim ozbiljnijim godinama, za razliku od drugih, on ne popušta, on ima motiv, on ima ambiciju, on je pravo čudo. Sada mu se vraća sve uloženo, zaslužio je...", riječi su Vatromira Srhoja, čovjeka koji je vodio hrvatske rukometašice do dosad najboljeg plasmana, do 5. mjesta na EP-u 1994. u Njemačkoj. Prije toga vodio je onu još jaču YU reprezentaciju do olimpijskog srebra u Seulu 1988. Majstor "par exellance", bez imalo ljubomore, bez figa u džepu:
"Kad se uzme u obzir u kakvim uvjetima Šoštarić radi - u odnosu na ostale bogate reprezentacije, ostvario je pravi pothvat."
Da, ostvario je Šoštarić čudo, no u životu je išao jako, jako sitnim koracima. Danas je jedini hrvatski magistar rukometa.
"Takav bi trebao biti put svakog trenera, da se prođu sve razvojne stepenice. Nažalost, to danas nije tako. Pokojni Zlatko Savnik povukao me je u to vrijeme u vrlo dobru Modeu Tuing, tu smo parirali tada moćnom beogradskom Radničkom, i bili prvacima Jugoslavije u juniorskoj konkurenciji. Modea se, nažalost, ugasila, otišao sam u zaprešićki Karbon, s njime ušao u Prvu ligu, izborio nastup u Europi. Svi su mi tada govorili da nisam 'čist', no ja sam uvijek imao svoj put. Nažalost, i tamo je nestalo novca jer se u Zaprešiću u to doba najviše ulagalo u nogomet..."
No, Šoštarić je cijelo vrijeme ulagao u sebe, govoreći o tom vremenu, a to vrijedi i sada, on je kao "vječiti student"
"Što sam stariji, to sam 'luđi', želim znati sve. U meni je neki crv, želim biti sve bolji i bolji. Pratim trendove, uvodim nove vježbe, čitam novine, pratim sve u svijetu sporta. Trudim se od svakog naučiti ponešto, od mlađih, od starijih, uvažavam svako mišljenje. Rukomet mi nije samo poziv, ono od čega živim, to mi je vokacija."
Takvim ga doživljava i Matija Bilušić, trener vratarica u sadašnjoj reprezentaciji:
"Ne poznajem toliko poštenog čovjeka s kojim se može razgovarati o svemu. Uvijek je otvoren, nema skrivanja, tajni. Daje cijelog sebe, puno zna, od njega se čuda mogu naučiti. Odlično surađujemo, prihvaća sugestije svojih suradnika, i moje i one koje mu nudi Snježana Petika. On je šef i neće možda uvijek poslušati, ali saslušati uvijek hoće. Pravi je užitak raditi s njim."
Takvim biranim riječima o Šoštariću govore svi, takvim su ga zapamtili i u "trećem svijetu" gdje je s prekidima godinama boravio.
"Pokojni Tomislav Ivić radio je tada u UAE i on me je preporučio kao trenera u Emiratima. Bio sam u Abu Dhabiju, u klubu Al Jazira. Vratio sam se zatim u Zagreb, u Kraš, tada smo izborili finale tadašnjeg Kupa pobjednika kupova, s reprezentacijom sam bio šesti na SP-u u Njemačkoj 1997...."
Do današnjeg dana to je najbolji nastup hrvatskih rukometašica na SP-ima.
Radio je Šoštarić poslije toga istodobno kao muški i ženski izbornik Jordana, bio je u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Kini. Stalna izobrazba i ulaganje u sebe doveli su ga do statusa "EHF Master Coacha", diplomu magistra rukometa stekao je u Španjolskoj, u Las Palmasu na Mallorci. Kao takav, vrlo je čest kao gost predavač za rukometne teme na brojnim međunarodnim simpozijima.
Premda mu je rukomet sve, na tom planu nisu iscrpljeni svi njegovi interesi.
Dapače - kazalište, glazba, ostali sportovi, opća kultura... u svemu tome on pliva kao riba u vodi, idealan je sugovornik za sve teme. Bio bi odličan na "Milijunašu" ili u "Potjeri". Obožava atletiku, plivanje na velikim natjecanjima, očaran je bijatlonom, zanima ga i lacrosse. Posljednjih godina proučava američki NFL:
"U tom je sportu toliko sličnosti s rukometom, križanja, utrčavanja, promjene pravca... Iz svega, od svakog nešto se može naučiti."
Istina je, Šoštarić je privatno drugačiji nego na terenu:
"Najsretniji sam u tišini, vodim sasvim običan svakodnevni život. Obožavam čitati knjige, slušati glazbu, razovaram s običnim ljudima na Trešnjevačkom placu, gdje obavljam gotovo ritualnu svakodnevnu kupnju. Ispunjavaju me sitne životne stvari, naravno, kad sam doma u Zagrebu...Vrijeme provodim u šetnji sa psom, evo, supruga mi javlja da me svaki dan iščekuje pred vratima."
"Sitnice koje život znače" za Šoštarića su i knjige, filmovi, poezija:
"Premalo je vremena za sve, supruga je sada bolja na tom planu, no pokušavam sve pratiti. Zaluđen sam Štajnerovom knjigom '7000 dana u Sibiru', filmove kao što su 'Iskupljenje u Shawshanku', 'Zelena milja'... mogao bih gledati sto puta. Da, obožavam poeziju, svako malo nešto i sam bilježim, pišem pjesme za svoju dušu. U svemu tome malo sam staromodan, ne Bukowski i ta američka "beat generacija", ništa moderno, tu sam negdje na tragu Sergeja Jesenjina. Samo romantika. Nije to nešto za objavu, te svoje literarne lirske pokušaje i od supruge skrivam."
Da, "Šoka" je nepopravljivi romantičar, nije niti čudo što se posljednjih godina vezao za ženski rukomet, više nego muški.
Supruga Alma i brat Marijan najveća su mu podrška u životu.
- Supruga je doslovno paćenica, kao i mnoge žene, nažalost, to je tako i danas. Žena koja doma ne nosi tri, nego sva četiri zida.
Ona mi je sve, bez nje ništa ne bih mogao. Posao me često odvodi od kuće, brat Marijan onda drži kompletnu obitelj. Ja odlazim pa se vraćam - na moju sreću, ne vraćam se kući, nego u dom. To je velika razlika, najljepše je kad se imaš čemu i kome vratiti.
Doktor Josip Feldbauer paralelno je desetljećima živio medicinu i rukomet, kao liječnik HRS-a, Zagreba, Lokomotive... odlično poznaje Šoštarića:
- On nije kao mnogi "idi mi dođi mi" treneri, kojima su na pameti samo samopromocija i novac. Rad, rad i samo rad, to je njegov moto. Uzeo je Snježanu Petiku i ostale vrijedne, sebi slične ljude u stožer reprezentacije, i to je sve dalo rezultat. Kako je samo uklopio te svoje cure iz Lokomotive i ovih nekoliko koje igraju "vani", to je milina. Kako ih je posložio, smirio, a opet podigao, svaka mu čast. Da nam je više takvih ljudi, ne samo u rukometu...
Zbog svega što radi, a što je sada dodatno oplemenio i rezultatom, za Šoštarića je pun hvale i njegov kolega Červar. Isti su i po onoj "idemo korak po korak" metodi, po sustavnom radu, po multidisciplinarnom pristupu.
Za vjerovati je zato da je ovo u Danskoj samo početak jedne lijepe sportske priče te kako će Šoštarić ostvariti san. Uvijek je isticao da mu je najviše žao što se s jednom sjajnom generacijom nije probio do OI u Sydneyju 2000. Treba mu vjerovati da to može sada te kako će doći do olimpijskog turnira u Parizu 2024., nije ovo sada samo onih warholovskih "pet minuta slave".
U velikoj monografiji "Hrvatski rukomet" iz 2010. nije ga bilo, nije niti spomenut na popisu zaslužnika. U novom će izdanju sigurno biti podcrtan velikim slovima.
