Budimir Buda Šobat (54) u subotu je u Sisku oborio Guinnessov rekord u ronjenju na dah. Pod vodom je između dva udaha bio nevjerojatne 24 minute i 33 sekunde. Kaže da dok roni ne razmišlja ni o čemu, trudi se samo osjetiti vodu. Negdje nakon 18 minuta javljaju se kontrakcije tijela, trbušni mišići se grče. Buda se u tim trenucima koncentrira na te kontrakcije i broji ih. Tako se održava svjesnim. U tijelu se remeti odnos kisika i CO2. Svaki zaron znači izvrgavati mozak gubitku kisika, provocirati život. No on je borac. I - uspio je još jednom.
Šobat je među prvih deset statičkih ronilaca u svijetu, a prije tri godine oborio je Guinnessov rekord držeći dah dulje od 24 minute. Da bi to uspio, prije zarona uvijek mora udisati medicinski kisik. Novim svjetskim rekordom želi promovirati ronilačke i bazenske sportove, ali i grad Sisak koji je stradao u potresu. Cijeli je događaj imao i humanitarnu svrhu, u Budinoj organizaciji prikupljala su se sredstva za obnovu Sobe čuda Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, čiji prostori su uništeni u prosinačkom potresu.
"Moj cilj je da samo probam skrenuti pažnju na područje pogođeno potresom i podsjetiti da su tamo stradala i djeca, da su i ona ostala bez domova, svojih soba. Nisu to samo djeca s poteškoćama u razvoju, nego sva djeca. I još, tamo su djeca došla pomoći, svima. Idem zaroniti vođen logikom da se i ja uključim, najbolje što mogu, da uljepšam i pomognem u naporima svih tamo", rekao je nedavno Buda.
Prije nekoliko godina napustio je svijet body buildinga i prebacio se pod površinu vode. Jedan od njegovih glavnih motiva za pomicanje vlastitih granica izdržljivosti njegova je kći Saša (20), koja se od djetinjstva bori s cerebralnom paralizom, autizmom i epilepsijom. Fanatičnoj posvećenosti cilju naučila ga je, kaže, baš ona.
Kad se rodila, liječnici su joj ustanovili razne motoričke smetnje. Budi i supruzi Sandri su rekli da će im dijete najvjerojatnije cijeli život ležati u krevetu i gledati u jednu točku. Odlučili su se boriti i učiniti sve što mogu da joj omoguće da osjeti i doživi maksimalno od života. Počeli su vježbati s kćeri kad je imala samo 45 dana. Svaki dan su radili 4 do 5 sati, svaki dan, bez prestanka. Tako rade i danas.
