Iz osječkog azila objavili su priču o tome kako su dobili dva nova štićenika. Pronađeni su na mjestu gdje nema ljudi, nedaleko od Osijeka, tako da ih je netko očigledno ciljano ostavio tako daleko od grada da umru. Zbog toga ih je jedna njihova volonterka, koja je taj dan imala slobodno i slučajno je naišla na njih na putu do vikendice, povela sa sobom. Maleni su bili neprimjetni, nezahtjevni, veoma tihi. Pojeli su, popili vode i stisnuli se uz volonterkine pse.
- Oni su bili toliko sretni s ovo malo, jer i to malo je najvjerojatnije najviše što su ikad imali. Prva je ideja bila da ih tu ostavimo i vratimo se s hranom, pa ih hranimo sve dok se ne oslobodi mjesto u azilu - priča volonterka.
Malci su dobili imena Maša i Saša. On je bijele boje, star je nekih 4 i pol mjeseca. Svako rebro mu je ispalo, kaže volonterka. Njegova sestra ja crna, starija od njega nekoliko mjeseci.
- On uvijek sjedne na nju kad ide sjesti, ne zna se pomaknuti od nje ni toliko. Kad spavaju, obavezno su jedno preko drugog skupljeni, skupa jedu, skupa ti se dođu radovati, ja bacim lopticu i polete oboje, ali je ona uvijek njemu prepusti. Kad smo im vadili krpelje (bili su ih prepuni!) ja dignem Sašu jer je to jedini način da ga držim mirnim, a ona se propinje na te male nožice i cvili, traži, pita što to pobogu činim s njim... - priča volonterka.
Kaže da su oboje bili toliko zahvalni na improviziranom ležaju i zaklonu. Samo su se ponizno uvalili, kaže.
- Nisu ni pisnuli, jedva da su se pomakli iz straha valjda da ne podsjete da su tu, pa da ne bi morali letjeti... - dodaje.
Nije ih mogla ostaviti, tako da su došli u azil. To im je šok, ali svi se nadaju da će kratko ostati. Bilo bi savršeno da nađu zajednički dom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....