Iako urbano pčelarenje u Hrvatskoj nije dopušteno, u Zagrebu za to pčele ne haju i bezbrižno zuje na Jelačić placu, oko Sabora ili u Maksimirskoj.
Po saznanjima Hrvatske udruge pčelara (HUP) Pčelinjak i Pčelarskog dežurstva, na javnim površinama u užem centru hrvatske metropole bez ikakvog nadzora obitava oko 500 zajednica pčela.
„Lani je u Zagrebu uklonjeno oko 150 rojeva, godinu prije više od 300“, navodi Dražen Jerman, predsjednik Udruge.
Rojevi se smještaju u svjetiljkama na glavnom gradskom trgu, bilo ih je na vratima Sabora, a pronađene su čak i u stajnom trapu jednog aviona.
Nedaleko od škola, u šupljini stabala u Maksimirskoj, na samo pola metra od tramvajske pruge, mirno su živjele zajednice kojih prolaznici nisu bili niti svjesni.
„Toliko o opasnosti od pčela“, kaže Jerman.
Pojašnjava da ne napadaju ako ih se ne dira, ali će svoje stanište braniti.
No pčele u Zagrebu, od milja zvane 'purgerice', po njegovu su iskustvu izuzetno mirne i pitome, naučene na ljude i vrevu.
Zbog drvoreda lipa, dosta zelenih površina i cvijeća koje se kontinuirano zalijeva pa nema prekida u vegetaciji, ova vrijedna bića u gradu sasvim ugodno žive.
„Ljudi odvajkada drže pčele u okviru svojih okućnica“, govori Janja Filipi sa Sveučilišta u Zadru.
Nekada je bilo uobičajeno ostavljati praznima mjesta na kućama gdje se očekivalo da bi se mogle naseliti. Svaki dom koji su odabrale smatrao se blagoslovljenim.
Oduvijek su važne za opstanak i razvoj čovječanstva, a njihovi proizvodi iznimno su cijenjeni. Osim toga, izvrsni su indikatori kvalitete života pa bismo trebali biti sretni što ih nalazimo u gusto naseljenim područjima.
Međutim, njihov život unutar hrvatskih gradova nije zakonski reguliran te ispada da 'purgerice' krše čovjekova pravila.
„Pčela će u gradu uvijek biti, bez obzira na zabrane. Uostalom, ja prva ne želim živjeti tamo gdje nema insekata“, nastavlja Filipi.
Razumije osjećaj straha od uboda, “ali i psi su opasni pa ih ljudi šeću“.
Naime, ne pokušava se ozakoniti 70 košnica u dvorištu, već držanje tek jedne ili nekoliko zajednica i to u dogovoru sa susjedima.
Osim toga, ponovno uvođenje biološke raznolikosti u urbane sredine potiče i Europska unija.
Jerman kaže da je anketa među Zagrepčanima pokazala kako 80 posto građana podržava urbano pčelarstvo, ali gradske strukture to još nisu prepoznale.
Zabranom pčela u urbanom prostoru ljude se ne štiti, već ih se ugrožava u smislu da su izloženi skrivenim zajednicama, uvjeren je umirovljeni sveučilišni profesor Nikola Kezić.
On podržava ozakonjenje znajući koliko rad s pčelama pomaže ljudima, napose onima s poteškoćama. Ima i slučajeva branitelja koji to rade iz terapeutskih razloga.
„Mnogima bi vrt s košnicom ili dvije značio spas, najviše onima koji nemaju mogućnost svakodnevno putovati van grada“, govori.
Nekima su pčele nasušna potreba, smatra, pa je žalosno što ih propisi koče. Pčelarenje pruža niz dobrobiti za njih, ali i društvo u cjelini.
Pčele u svakom pogledu djeluju na čovjeka pozitivno. Primjerice, mirisi koji se šire iz košnice i frekvencija zujanja imaju umirujući učinak. Mentalnom i tjelesnom boljitku također pridonose kukcima potrebna zelena urbana područja. Ona istovremeno podržavaju biološku raznolikost.
Oprašivači su ključni za funkcioniranje ekosustava te sigurnost proizvodnje hrane i lijekova. Međutim, posljednjih godina pčelari diljem svijeta upozoravaju na gubitak velikog broja pčelinjih zajednica.
„EU ulaže ogromne novce u očuvanje autohtonih pasmina“, navodi Filipi, zagovarajući zaštitu prirodne baštine kojom gospodarimo tisućama godina.
Dodaje da ih u Europi ima desetak pasmina pčela, ali u pojedinim područjima zbog uvoza drugih pasmina, ta se populacija značajno onečistila. U Hrvatskoj je autohtona siva pčela čija zaštita mora biti sveobuhvatna, smatra.
Vrlo je važno i očuvanje ekotipova. Mi imamo čak dva, mediteranski i panonski, što ukazuje na iznimnu bioraznolikost koju valja njegovati.
Studija iz 2020. objavljena u časopisu Science utvrdila je da se u Europi populacija pčela u jednoj generaciji smanjila za 17 posto.
Nakon što su Europski parlament i Vijeće pozvali na akciju za njihovu zaštitu, Komisija je 2018. predstavila svoju Inicijativu EU-a za oprašivače. Navela je da samo u EU-u oko 84 posto vrsta usjeva i 78 posto vrsta divljeg cvijeća ovisi, barem djelomično, o oprašivanju putem životinja.
Skoro 15 milijardi eura godišnje poljoprivredne proizvodnje EU-a izravno se pripisuje oprašivačima iz životinjskog svijeta gdje pčele imaju ključnu ulogu.
U rezoluciji o strategiji za očuvanje bioraznolikosti prošle su godine eurozastupnici ponovili svoj zahtjev da se inicijativa EU-a za oprašivače hitno revidira kako bi se u nju uključili ambiciozni ciljevi za zaustavljanje smanjenja populacija.
Istaknuli su da bi poljoprivrednici trebali primjenjivati rješenja zaštite uroda koja su sigurna za okoliš i smanjiti uporabu pesticida.
U svijetu je urbano pčelarenje u porastu, a neki gradovi - primjerice Berlin, Pariz, Beč, Ljubljana - digli su ga na vrlo visoki nivo. Postoji čak i savez takvih gradova.
U SAD-u je popularno držati pčele na vrhu nebodera gdje se stanari bave i poljoprivredom. Danas se u tim slučajevima često radi o prestižu.
Jerman upozorava da će u gradu uvijek biti pčelinjih zajednica jer se ne mogu sve izmjestiti. Zato trebaju pomoć ljudi.
Naime, postoje slobodne pčele i one pod nadzorom.
„Bilo bi najprihvatljivije da se sve nadziru i drže po pravilima struke“, ističe. Svjestan je da se građani boje uboda pa provode edukacije kako bi ih upoznali s važnim detaljima.
Dodaje da postavljanje pčelinjaka na siguran način uz obilježavanje mjesta tablom, pruža mogućnost upozorenja onima koji se osjećaju ugroženima. Označenu lokaciju tada lako mogu zaobići.
Apelira na nadležne da što prije reguliraju ovo pitanje za koje se struka zalaže već 10-ak godina.
„Beograd ubrzano razvija urbano pčelarstvo, u Berlinu se nudi brendirani gradski med kao suvenir. Što mi čekamo?“, pita se.