Da im vrate psa nekoliko dana nakon udomljenja, u osječkom azilu su se već navikli. No, priča o psu Jerku više je od toga: ljudi su ga udomili, pa vratili, pa potom došli po njega i opet ga vratili.
Sve je počelo tako da su ga, sretni, doveli doma. Onda su ga vratili i rekli da su se precijenili, da je to prvi put da doma imaju štene i da oni to ne mogu. Jerko je smješten u boks u kojem je bio svega jednu noć: žena koja ga je ostavila vratila se po njega. Bila joj je teška misao da je mališan u azilu. Činilo se da je to sad to, ali eto nje sutradan. Dovela ga je, kažu volonteri, i rekla da ona to ne može. Potom se odvezla doma. Ovaj put, čini se, zauvijek. Jer, i da se po njega vrati, neće ga dobiti.
- I sad da, sad je Jerko u azilu, malo tople kuće, pa malo hladnog azilskog boksa vani. Dok odrasla žena ne može odlučit što bi, jer samo ona je bitna. Ljudi, dajte, pa nemojte imati psa, nitko vas na to ne tjera, ako niste spremni. Mogu i razumjeti da stvarno nije kužila što znači imati štene i koliko to zahtijeva sasma drukčiju kondiciju, to su inače dobri ljudi, naši udomitelji. Već su imali našeg psa udomljenog al on je bio odrastao, veliki - kaže volonterka i dodaje:
- Ne znam ja što i kako točno oni žive nit kako im izgleda svakodnevica, s čim se još nose, ali brate, jesi morala dva puta? Prvi put histerija, plakanje, kajanje, ja rekoh okej, nije štene za njih. No hard feelings, drugi dan isto to, ali sad kajanje jer ga je ostavila opet u azilu, ja opet rekoh okej, hajde, barem se vratila, nije jedna od onih koja je dovela i nikad više pitala. I Jerko ode opet s njom kući i sutradan sve isto.
Kaže kako joj nije jasno što točno oni u azilu krivo rade. Imaju upitnik za potencijalne udomitelje, rade provjere, objašnjavaju što psu treba, ako vide da je nečiji životni stil nije idealan za psa kojeg žele udomiti, to će im reći... No, kažu, problem su jednostavno oni udomitelji koji im ne govore istinu. Osim njih, još je netko kriv.
- Greška je sistemska, jer da je izvršna vlast išta više od smijurije i da kaznama zaista odgoji generaciju, dvije, kako se odnosi prema životinjama, nama bi već bilo lakše. Tada bi ta statistika umjesto poražavajućih lanjskih devet posto vraćanja bila barem pet, i da, tu bi bio najveći faktori vjerojatno bili razmaženost, nedostatak samokritike i kojekakva patološka stanja koja se ne otkrivaju na prvu - kažu iz osječkog azila.