- Svaki izlazak na more pruži neka nova otkrića. Ipak je morska biologija područje u kojem još mnogo toga nije odgonetnuto. Tako je i u našoj knjizi izneseno mnogo informacija koje su nove za znanost, a koje su otkrivene upravo tijekom naših potraga za morskim puževima. Nadam se da će ova, prva knjiga trilogije biti velika pomoć, kako amaterima tako i ozbiljnim znanstvenicima, u ispravnoj determinaciji morskih puževa iz u njoj prikazanih porodica. U našem moru živi oko 900 različitih vrsta morskih puževa. Jedno je sigurno - nakon objave ove trilogije bit će poznat točan broj vrsta dosad pronađenih u hrvatskom dijelu Jadrana, a to će ujedno biti i najkompletniji popis vrsta koji je dosad napravljen - objašnjava nam Rino Stanić, koji je s Jakovom Prkićem i Perom Ugarkovićem četiri godine ulagao svoje vrijeme, novac i poprilično strpljenje kako napisao knjigu "Morski puževi Jadrana - prvi dio". To pravo malo remek-djelo, nimalo nalik ijednom dosadašnjem ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Europi: knjiga ima gotovo 500 stranica i teži više od dva kilograma, sadrži 3644 fotografije morskih puževa, a uz svaku je detaljan opis vrste na hrvatskom i engleskom jeziku. Autori su joj Jakov Prkić, Rino Stanić i Pero Ugarković. Tiskana je u vlastitoj nakladi i može se kupiti samo izravno od autora.
- Ono po čemu je ova knjiga posebna u svijetu, između ostalog, jesu i slike živih puževa. Da bismo došli do njih, trebalo je uložiti mnogo vremena u potragu, ponekad ronjenjem, ponekad istraživanjem plićaka, ponekad uz pomoć ribara i drugih ronilaca. Zamislite da prijeđete 300 kilometara kako biste pronašli jednog puža, a onda on ne želi izaći iz ljušture - tu je potrebno puno strpljenja. Ne čudi stoga što smo jedini koji smo do sada napravili ovakvu knjigu - kaže Pero Ugarković, jedan od autora. Premda nije po struci biolog, poznat je kao vrstan stručnjak za podmorski život, koji je koautor više od 20 znanstvenih radova iz područja morske biologije te kao koautor knjige "Biologija, ekologija i raznolikost jadranskih školjkaša".
Jakov Prkić vodeći je europski malakolog i kolekcionar sa 60 godina iskustva. Njegov doprinos poznavanju jadranske malakofaune je neizmjeran. U posljednjih deset godina opisao je 15 novih vrsta morskih puževa Jadrana za znanost i nedavno sudjelovao u pisanju dviju značajnih knjiga te tematike. Rino Stanić je magistar biologije, malakolog i kolekcionar, autor i koautor više od 30 znanstvenih radova iz područja morske biologije te jedan od koautora knjige "Biologija, ekologija i raznolikost jadranskih školjkaša". Za potrebe ove knjige danonoćno je radio na pronalaženju i fotografiranju živih jedinki te svih ljuštura koje su u njoj prikazane. Vlasnik je jedne od najvećih malakoloških zbirki jadranskih mekušaca. Potrošio je nevjerojatnu količinu vremena čisteći svakog puža od kamenca i obraštaja prije fotografiranja, a za to je potrebno puno strpljenja i vještine.
- Puža se mora prvo pronaći, zatim održati na životu i staviti u kućni akvarij. Oni žive u ljušturi i treba čekati da se odluče slikati - nekad to bude odmah, ne stignemo niti stisnuti okidač i već su nam se okrenuli, a nekad to traje danima. Problem je i to što puno vrsta izbacuje sluz, a za dobru fotografiju potrebno ih je stalno čistiti od sluzi te konstantno imati bistro more koje nema suspendiranih čestica u sebi. Najmanji puž kojeg smo slikali bio velik samo 0,5 milimetara, a najveći je triton od možda 40 centimetara, koji će biti objavljen u sljedećem nastavku. Njega sam slikao pod morem. Tu vrstu ne smijemo sakupljati kao druge jer su zaštićeni. Nakon što se završi fotografiranje, puževi se ili vraćaju u more ili stavljaju u alkohol za buduće genetske ili morfološke analize koje su potrebne u malakologiji - objašnjava Ugarković.
Rad na ovom prvom dijelu trilogije bio je spor, pa autori procjenjuju da će svoj projekt privesti kraju u idućih deset godina, i to uz uvjet da rade jednakim tempom kao do sada. Ovo je, zapravo, druga knjiga o puževima ovog tipa. Prvu su napisali Jakov Prkić, Alen Petani, Đani Iglić i Leo Lanča. Nazvali su je "Stražnjoškržnjaci Jadranskog mora", a to su puževi koji se popularno nazivaju golaći. No, u ovom su naslovu obrađeni oni s kućicama. Promatrajući slike, teško je ne ostati iznenađen bojama i izgledom tih malenih, često previđenih morskih stanovnika. Radeći ovo jedinstveno znanstveno djelo, autori su ujedno i prikazali koliko su puževi čarobna, šarena, magična stvorenja.
- Svake godine otkrijemo nekoliko novih vrsta u Jadranu. Radi se uglavnom o puževima koji su promaknuli dosadašnjim istraživačima jer su rijetki. Recimo, žive na velikim dubinama koje nitko ne istražuje. Ili je, pak, riječ o novim vrstama koje dolaze zbog fenomena meridionalizacije, gdje uslijed povećanja temperature dolazi do pomicanja pogodnih staništa s južnih krajeva prema sjevernim - ističe Stanić.
Morski puževi dio su hranidbenog lanca koji je potreban za ukupno zdravlje ekosustava. Većina puževa vezana je za određeni tip staništa i pridonose ili kontroli prekomjernog širenja nekih vrsta, npr. algi, ili razgrađuju organske tvari i druga hranjiva, čime pomažu drugim vrstama životinja u njihovu opstanku. Osim toga, puževe kućice služe 24 vrste rakova samaca u Jadranu koji čekaju da ih iskoriste, ali i drugih vrsta račića i crvića koji ovise o tim kućicama.
Ipak, iako su važni, naša zemlja nema točan popis svih vrsta ovih životinja koje u podmorju žive. Nije to, zapravo, neka novost. Od samog početka istraživanja podmorja, sve je palo na volju pojedinaca. U malakologiji je počelo sve sa slavnim Zadraninom, Spiridonom Brusinom, koji je u svojim radovima opisao oko 600 novih vrsta i podvrsta puževa i školjkaša. Stvorio je i veliku malakološku zbirku koja se danas nalazi u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. U dugom periodu nakon 1909. godine, kada je preminuo, nije bilo stručnjaka s akademskim zvanjem koji bi nastavili njegovo istraživanje i nadograđivali njegovu znanstvenu ostavštinu. Tek u posljednjih 30-ak godina jedan dio domaćih biologa počeo se baviti i malakologijom, ali uglavnom samo sporadično. Najveći broj malakoloških radova objavljen je o školjkašima i glavonošcima, a puževi i ostali razredi mekušaca zamalo su potpuno zanemareni. Kad se ima na umu sve to, može se shvatiti i zašto još uvijek ne postoji službeni nacionalni popis svih jadranskih puževa koji bi bio ažuriran i usklađen s najnovijim spoznajama.
- Taksonomija već odavno nije zanimljiva grana znanosti, pogotovo za manje države, jer nije profitabilna, pa nedostaje kadra koji bi se bavio tom disciplinom. Izdvajanja za znanost su ograničena, bilo da ih daju države ili dolaze od privatnih inicijativa. Projekti kojima se dijeli novac za znanstvena istraživanja najčešće su oni koji su od nekog politički strateškog interesa. U morskoj biologiji važni su projekti koji prate ugrožene i invazivne vrste, komercijalni ribolov i uzgoj, sve povezano s ljudskim zdravljem i dobrobiti. Za potrebe takvih projekata Hrvatska ima kvalitetne znanstvenike iz polja morske biologije koji rade jako puno da bi sve stigli istražiti. Također, naša sveučilišta obrazuju nove mlade stručnjake koji će u početku karijere uglavnom pomagati u izvršavanju tih projekata, međutim, sama država nema dovoljan kapacitet da širi svoja područja istraživanja mora, a more je jako veliko. To ne mogu ni veće države od Hrvatske - pojašnjava Ugarković.
No, što je s pojedincima? Ako već država nema službeni popis, kako to da je mali broj ljudi uopće zainteresiran za ove životinje? Stanić ističe kako je, za početak, prepreka činjenica da se more ne može jednostavno istraživati. Tome treba dodati i činjenicu da nije puno ljudi sklono prirodoslovlju - jedno je uživati u prirodi na nekom izletu, a drugo je biti radoznao prema onome što čovjeka okružuje.
- Kad je more u pitanju, naša je tradicija uvijek bila usmjerena na ribolovne vještine i to su vrijednosti koje se prenose na nove generacije i nove ljude koji se na svojem izletu na more zaljube upravo u ribolov. Tako, recimo, kad netko kaže da voli more, obično misli ili na ribolov ili samo na to da mu je more općenito lijep ambijent, rijetko tko povezuje more s ukupnošću života, ekološkom mrežom koje ga sačinjava i bez koje mi ne bismo preživjeli na planetu, a upravo to more jest, a ne samo ono što se može u njemu uloviti i pojesti ili slana voda u kojoj se kupamo - ističu autori.
Posljednjih smo godina svjedoci pomora plemenitih periski (Pinna nobilis) u našem moru i pravih muka da se onih 20-ak koje su preživjele sačuva. Svaka od njih ima ime, neke štiti metalni kavez, a u akvariju Pula nastoji ih se uzgojiti, što je nevjerojatno težak posao koji još nikome nije pošao za rukom. Prijeti li takav katastrofalni scenarij i puževima?
- Svim se vrstama može dogoditi ono što se dogodilo periskama. Zapravo, mi ni ne znamo koliko je morskih bića u ovom trenu zahvaćeno nekom zaraznom bolešću. Kod periski to lako možemo primijetiti jer su najveći školjkaši, ali što je s tisućama drugih vrsta koje nitko ne vidi, a malotko i zna da postoje? Morski biolozi ponavljaju kao papagaji, među ostalim baš zbog opasnosti od zaraznih bolesti kod životinja, da je važno raditi na održavanju bioraznolikosti. Nažalost, ljudski su interesi uvijek u suprotnosti s ovim pojmom i sve radimo da sebe dovedemo u nepotrebni rizik - kaže Ugarković.
- Većina morskih biologa koje poznajem je pesimistična jer razumije kamo naš neodrživi ‘razvoj‘ vodi. U našem moru stalno radimo nove kapacitete za turistički i nautički rast, povećavamo kanalizacije i razna druga kemijska zagađenja koji taj razvoj donosi, stvaramo nesnošljivu buku u podmorju, cijelu smo obalu nasuli šljunkom i zauvijek uništili zbog jednostavnijeg ulaska u more gostiju koji unajme apartman, dovodimo invazivne vrste... Sve to loše je za sav život pod morem i, ako ga želimo zaštititi, mnogo se toga mora promijeniti. Javnost mora biti svjesna da bez bioraznolikosti nema ni Jadrana, a bez Jadrana nema ni turizma, stoga je krajnje vrijeme da se nešto pokuša promijeniti - zaključuje naš sugovornik.
Trebalo je mnogo strpljenja da se snimi puž Turritella tricarinata. Riječ je o vrsti puževa kojih ima puno na muljevitim dubinama Jadrana, gdje žive zakopani. Ta potrebe snimanja trebalo je strpljivo čekati više sati da taj puž malo proviri iz svoje kućice.
Javnosti puno poznatiji puž Phorcusu mutabilis ima brojna hrvatska imena, primjerice nanar, ogrc i naridola, a možemo ga vidjeti na plažama diljem Jadrana.
Puža Gibbulu guttadauri nije baš jednostavno pronaći. Živi na dubinama većim od pet metara, na staništu prepunom sitnih kamenih oblutaka. Kućice su im jako lijepe, ali vidjeti ga živog zaista je čarobno.
Emarginula octaviana, dubinska inačica priljepaka koje vidimo na morskoj obali. U dubinama postoje brojne slične i sitne vrste poput nje.
Smaradgiu viridis mnogi smatraju jednom od najljepših vrsta puževa u našem moru. Može je se pronaći na listovima morske cvjetnice posidonije, čije tkivo struže uz pomoć radule.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....