Iz Centra za bjeloglave supove na Cresu s javnosti su podijelili veoma zanimljivu crticu vezanu za tu ptice, koja je objavljena prije 82. godine. Radi se o reportaži naslova “Svjetioničar s otoka lešinara”, iz časopisa Novosti od 8. rujna 1940. godine, autora Franje Matije Fuisa. Široj javnosti učinio ju je ponovno dostupnom autor Alan Žic-Teklin u svojoj knjizi iz 2020. godine, naziva‘ Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka‘.
Razgovor je to s Jurom Čubranićem, koji je kao svjetioničar službovao na najvećem nenaseljenom otoku Jadrana, Prviću, na lanterni Stražica. U nastavku citiramo samo jedan dio koji se tiče ovaca i supova, odnosno orlova kako ih se naziva u reportaži.
„- A kako je zimi?
– Zimi? Vrag je tu po zimi! Ovce se sakriju po spiljama i rupama. Čekaju proljeće. Mnoge uništi bura, a i orlovi ih napadaju.
-Orlovi? Ima li ih mnogo na otoku?
-Mnogo! Sva ih je sila. A čiji su ovo otoci, nego njihovi. Sve one strme stijene, što gledaju prema Senju i sjeveru, pune su njihovih gnijezda. Ima ih i na Golom i na Sv. Grguru. To su, velim, njihovi otoci.
-Ljude ne napadaju?
– Čovjeka baš neće, ali nije im vjerovati. Gadovi su to. Najradije na ovce. No njima je najmilija crkotina. Samo to čekaju. A kad naiđu na crkotinu, ne mogu ništa početi.
-Kako to?
-A, lijepo. Ova beštija nije naučila parati. Uvijek onda počeka, da dođe vrana i iskljuje ranu i rupu, kroz koju će onda izvući crijeva. Zbog toga živi s vranom u velikom prijateljstvu.“
Tijekom prošlosti supovi su često nazivani pogrdnim imenima, pišu iz oporavilišta, obzirom na njihovu veličinu i izgled te naviku hranjenja strvinama, no unatoč nelijepim imenima, supovi su ipak bezazlene ptice za ljude, ne napadaju živi plijen i čovjeku donose samo korist, održavajući pašnjake čistim od strvina.