Kad zamišljamo ljude koji izrađuju stvari od keramike, uvijek zamišljamo da rade sami, u svojim ateljeima, dok u pozadini svira Čajkovski. No, Romana Stanislav iz Ateliera Stanislav radi drugačije. Kad je toplo, vani je, u dvorištu, nekad je na kauču s daskom u krilu. Uvijek svira nekakva glazba, taj je dio točan, ali njena kujica Tara je uvijek negdje tu. Nekad spava pokraj Romane dok ona radi, drugi put nosi igračke ili je moljaka da idu van. Ponekad mlatne repom po keramici i poruši pola svega na pod, ali Romana kaže da nikad ne napravi nikakvu ozbiljnu štetu.
- Jedina prostorija u koju ne ide je baš radionica, gdje je peć. Mali je to prostor i zatrpano sa svim i svačim, pa rijetko proviri nosom unutra. Obično leži pred vratima i gleda što se događa unutra. Ona je ovčarka, pa je kao tipična predstavnica svoje pasmine: pokušava se u svaku aktivnost uključiti na neki svoj smiješni način. Kad misli da sam predugo u poslu i postane joj dosadno, onda počne brundati na mene - priča Romana, s kojom Tara nekad ide i u dostavu predmeta kupcima.
Njena ljubav prema životinjama je starija od ljubavi prema keramici, no ne čudi da, kad je počela raditi, spojila je te dvije ljubavi.
- Prva stvar koju sam napravila od gline i prodala ju je bila mačka. Imali smo ih uvijek u kući pa mi je to valjda došlo samo po sebi, a radim ih i danas. Velika većina mojih radova su životinjice. Prvenstveno mace i peseki, pa ovčice, kornjače, ježevi, ribice, rakovi, hobotnice, morski ježevi, lisice, zekani... Ali nađu se tu i mnoge druge - priča Romana.
Ljubav prema životinjama je, kaže, nešto što čovjek ima u sebi, no veliki dio te ljubavi je i odgoj. Odrastala je okružena životinjama i imala je, kaže, neki instinkt što se njih tiče. Jednom su joj roditelji gotovo umrli od straha jer su skrenuli pogled s nje na sekundu, a ona sam dotrčala u zagrljaj ogromnom bernardincu, koji je bio bez nadzora. Imala je tad možda tri godine.
- Jednostavno u životinjama nikad nisam vidjela ništa loše, samo dobro i potpuno su mi neshvatljivi ljudi koji ne osjećaju empatiju prema životinjama. Svi koji imaju neku životinju ili više njih uz sebe znaju o čemu pričam - priča Romana, čiji je atelje smješten u Jakovlju, jednom od najljepših mjesta u okolici Zagreba. Kaže kako je njeno djetinjstvo, čiji je dio provela upravo tamo, bilo uvijek bilo životinja. Bile su s njom kujica Nera, mačak Silvač i zec Bubi, koji su bili otprilike iste veličine, spavali, jeli i igrali se skupa. Bilo je tu i hrčaka, zamoraca, papiga, zlatnih ribica...
- U nekom trenu smo imali gomilu mačaka jer nam se maca vratila doma kao trudnica. U trenu kad je mačiće trebalo podijeliti svatko od ukućana je imao svog miljenika pa su svi ostali kod nas. Jednom me tata vozio na neki dječji rođendan, a na putu do tamo smo našli kutiju s dva mačića. Pokupili smo ih, okrenuli se i s njima vratili doma. Najsmješnija priča je kad nas je, davno, na povratku iz Jakovlja, zaustavila policija u starom Fićeku i pitala tatu, iz zezancije, na koliko osoba je registriran taj Fićek jer smo u njemu bili nas troje i maca sa sedam mačića. Tak da, da, kod nas je uvijek bilo veselo - pojašnjava Romana, koja je s roditeljima uvijek spašavala životinje. Kaže, u njihovim glavama stvari su veoma jednostavno postavljene: nije normalno vidjeti životinju koja je izgubljena ili treba pomoć, pa od nje okrenuti glavu. To se ne radi - ako neko živo biće treba našu pomoć, mi moramo pomoći.
- I dalje se trudim pomoći koliko mogu, a uz to pomažem i tako da svoje radove doniram za aukcije kojima se prikupljaju sredstva za napuštene životinje. Osim toga, ja sam jedna od onih koje na planinarenju miču bube sa staze da ne bi netko stao na njih i ozlijedio ih. Ja poskrivećki postavljam hranilice po šumi za male životinjice da im bude lakše po zimi. Trenutno radim na ideji da te hranilice budu keramičke i trajne, umjesto dosadašnjih improviziranih - priča Romana.