Rad sa životinjama je lijep i mnogi veterinari složit će se da je s njima lakše nego s ljudima. No, u opisu posla nisu samo rutinski pregledi četveronožaca mekog krzna. U veterinarsku ambulantu dođu i teško bolesne životinje pred kojima možda više nije dug život. Tumori, zatajenja organa, mogućnost eutanazije. Pacijenti u ovom slučaju nisu ti kojima veterinari takve vijesti govore, jer ih oni ne mogu razumjeti. Umjesto toga, moraju se suočiti s njihovim vlasnicima. U međuvremenu im je ljubimac postao voljeni član obitelji i životni suputnik. Kako mu reći da će tu povezanost možda izgubiti? Kako je biti osoba koja svaki gubitak dijeli s vlasnikom ljubimca?
Troje veterinara podijelilo je s nama priče iz najtežeg dijela svoga posla.
Silva Rakočević, Veterinarska ambulanta Goldi
Pesek pasmine King Charles mi je bio pacijent i imao je srčanu bolest.
- Svaki dan mu je poklonjen. Rekla sam to vlasnici prije tri mjeseca. Bio je jako loše, imao je vodu u trbuhu. Jedan dan smo vadili smo vodu i tu večer je bio jako loše. Idući dan je završio na Veterinarskom fakultetu. Dali su istu dijagnozu kao i mi.
- Pas Vam je jako loše i može umrijeti preko noći, rekla sam vlasnici.
- Nemojte mi to govoriti, odgovorila je.
Pas je stvarno umro i ja sam ju na neki način za to pripremila. Kakva god bila dijagnoza, uvijek kažem, ništa ne tajim.
Kada dođem do teže dijagnoze, vlasniku kažem da potraži još jedno mišljenje. U humanoj medicini ljudi znaju ići na pet različitih mjesta, na tri će mjesta biti jedna dijagnoza, a na dva drugačija. Vrlo rijetko je isto svugdje i uvijek postoje odstupanja. Ja ne želim biti ta koja će nekoga osuditi na bolest ako nije potvrdila bar još jedna strana jer je onda odgovornost samo na meni.
Bolesti koje najčešće vode u opasnost da bi životinja mogla uginuti su srčane mane, tumori, zatajenja bubrega, a i bolesti jetre.
Vlasnici ljubimaca teško se mire s dijagnozom smrtne bolesti. Ima onih koji kažu da mi sve vjeruju.
- Znam, ali zbog mog mira idite na još jedno mjesto, kažem im.
Međutim, svaki drugi pregled dodatni je trošak i ne mogu si to svi priuštiti.
Kad vidim da je krajnje vrijeme da se životinja uspava, predložim to, ali krajnju odluku donosi vlasnik. Žao mi je životinje. Postoje vlasnici koji će ju držati na životu umukama, a zbog egoizma. Muče i sebe i životinju i mene.
Eutanazija je za krajnje slučajeve. Ljudi vrlo teško donesu tu odluku. Veterinari uvijek nastoje da vlasnici sami odluče, ali nekada im je lakše ako ja to kažem, pa da si kasnije ne predbacuju da su mogli nešto učiniti.
Nikada vlasnici ne nastupaju loše prema meni kao veterinarki. Nesretni su, rasplaču se.
Događa se i ljudima, čak i mladima, tješim ih. U životu možemo imati pet do šest ljubimaca jer oni i tako žive kraće nego mi. Teško je to prihvatiti.
Branimir Rebselj, Veterina Branimir
Imao sam jednom situaciju kada su ljudi saznali da im ljubimac ima tumor pa su im svi bili krivi, pa tako i veterinar. Potisnuo sam to iz sjećanja jer se ne događa često da vlasnici prema veterinaru usmjere negativne emocije. Svakom pacijentu pristupam individualno i uvijek pokušavam naći nešto pozitivno. Neki tumori se mogu rješavati, neki ne. Neke dijagnoze su teške, ali su izlječive.
Kada se radi o ozbiljnijim dijagnozama, na što bezbolniji način vlasnicima objašnjavam da ćemo životinji pokušati olakšati životni vijek i učiniti ga što kvalitetnijim. Ako postoji šansa za liječenje, fokusiram se na to.
Za osteosarkom (maligni tumor kostiju) ili metastaze nemam što lijepo za reći. Može se razgovarati o mjesec - dva života. Ljudi nekad ne prihvaćaju takve vijesti lako, pogotovo kad se životinja naizgled čini dobro. Rasplaču se, ali su realni pošto im od početka dijagnostikom objašnjavam o čemu se radi, pa detaljno znaju što se događa i što ih čeka.
Sve to o svaki put prolazim s vlasnicima. Takve reakcije su ljudske, teško je i vlasniku i veterinaru.
Najteže mi je kada tehnički nešto mogu napraviti, ali zapravo ne mogu jer vlasnici to ne mogu financijski podnijeti. Veliku ulogu u liječenju životinje ima platežna moć vlasnika.
Što se tiče eutanazije, teška je odluka za donijeti i to je na vlasniku. Dok god pas može jesti, veseliti se i vršiti nuždu, ima mu smisla pomagati da živi dan po dan. To su po meni tri osnove. Čim jedne nema, gubi se smisao. Osobno smatram da uvijek ima smisla boriti se.
Životinje su neistražene i u deset do petnaest slučajeva dogodi se da se životinja neočekivano izvuče.
U remisiju uđu psi kod kojih su bolesti bile prognostički i po literaturi agresivne i procjena života je bila mjesec do dva. To su, na primjer, tumori na abdomenu ili slezeni. Imao sam slučaj da mi je takav pesek poživio još četiri godine. Do takvih izlječenja dolazi kada vlasnici uklone iz okoline uzroke koji su mogli dovesti do tumora i promijeni se životni stil.
Reakcije budu iste kao kod ljudi kada ozdrave. Netko je praktički osuđen na smrt i takav pacijent dobije drugu šansu. Jedino što onda žive u strahu dan po dan.
Vanja Kusić, Blue Dot
Vlasnici znaju biti nepovjerljivi prema mladim doktorima. Veterinari početnici su nezadovoljni kada se vlasnici žale da nisu dobro pregledali životinju ili im nisu dozvolili da izvade krv. Tada se postavljamo zajedno kao tim i ništa se ne događa bez starijih kolega.
Kad sam bila mlada došla je gospođa s pekinezerom koji je imao herniju na stražnjici. Stvorio mu se "džepić" u kojem izmet zaostaje i ne može se izvući. Gospođa je dolazila da to riješimo, ali nije dozvoljavala meni jer sam bila mlada. Nije joj odgovarao da ja vadim izmet iz stražnjice. Bilo je dovoljno da pas zacvili.
Nakon tako intenzivnog studija kao što je veterina puno naučiš i trudiš se pa zaboli kada te tretiraju kao da nisi doktor i ne znaš što radiš. Sada ja tješim svoje mlađe kolege. I klijent se s vremenom navikne.
Kada se radi o teškim dijagnozama i krajnjem činu, suze su obostrane.
U medicini nikada nije jedan plus jedan jednako dva. Ako vlasnik želi probati liječenje, čak i kod loše dijagnoze, treba dati šansu. Možda ljubimac neće dugo poživjeti, ali neko vrijeme hoće. Intervencijom veterinari poboljšavaju kvalitetu i vrijeme života. Sve ovisi i o financijskim mogućnostima.
Ne postoje posebne pripreme za prenošenje teških vijesti. O tome nas nitko ne uči na fakultetu.
Teško je biti sudac. Zato ništa ne banaliziram, ipak je život u pitanju. Vlasnicima izložim sve opcije, prognozu, što se čime postiže pa oni odluče. Činim to s oprezom i poštovanjem.
U praksi to izgleda ovako: kada životinja dođe na prvi pregled, vlasnik je već svjestan da nešto ozbiljnije nije u redu. Uvertira ide dok slušam anamnezu. Već tada smo vlasnik i ja u komunikaciji te lagano napominjem ako teže stvari dolaze u obzir. Na temelju podataka prije nego sam stavila ruku na životinju mogu nešto reći. Primjerice, dođe mi pas, sav nikakav. Ne jede, ne pije, ne ide u šetnju, stariji je. Radim klinički pregled. Sluznice usne šupljine su blijede, anemija. Upozorim vlasnika da može to značiti maligni tumor koji dodatno crpi životinju.
Onda radimo krvne pretrage, ultrazvuk, rendgen prsnog koša. Procedura sama po sebi traje. Druga stvar su traume poput udaraca automobila kad može umrijeti u deset minuta. Kad nešto traje, vlasnici su već spremni.
Bez obzira na to što znam da je eutanazija vid spasa za životinju, to je uvijek teško reći. No, u pojedinim slučajevima ne mogu ni ustati. Agonija je kontinuirana što nema smisla produljivati ni održavati. Rijetko imam slučaj gdje moram moliti da vlasnike da životinji skrate muke jer ne želi jesti.
- Umrijet će od gladi, govorim im.
Vlasnicima su ljubimci gotovo kao djeca i jako im je stalo. Bitan im je pristup veterinara i očekivanja su velika.