Rudisti su izumrli školjkaši, koji su živjeli sjedilačkim načinom, pričvršćeni za morsko dno

Rudisti (od latinskog rudis = "grub" ili "sirov“, ili od rudus = krš, lomljeni kamen) su izumrla vrsta marinskih školjkaša koji su mogli razviti neke vrlo zanimljive i bizarne oblike svojih ljuštura. Živjeli su između 150 i 65 milijuna godina u razdoblju mezozoika, odnosno u doba u kojem su kopnom dominirali dinosauri. Njihovi fosili mogu se naći duž cijelog Mediterana, JI Azije, Kariba, središnje Amerike i Bliskog istoka, objavili su iz Nacionalnog parka Brijuni.

Živjeli su sjedilačkim načinom, pričvršćeni za morsko dno ili neki čvrsti objekt poput fragmenta ljušture. Hranili su se iz suspenzije, odnosno filtrirali su morsku vodu u potrazi za planktonom i drugim nutrijentima. Današnji školjkaši, poput dagnji ili oštriga, u pravilu imaju dvije ljušture koje su međusobno slične veličine i oblika, no kod rudista to nije bio slučaj. Glavna morfološka karakteristika je ta što su imali dvije debele, asimetrične ljušture različitih veličina – veća i robusnija ljuštura je u pravilu bila pričvršćena za podlogu ili susjednu jedinku dok je ona manja, gornja služila kao poklopac i zaštitu mekog tkiva organizma. Rasli su tako što su jedinke međusobno srastale jedna s drugom i tako su formirali grebene. Veće formacije rudista su mogle živjeti duže i imati frekventniji reproduktivni ciklus. Iz tog razloga se njihovi fosili često nalaze u većim zajednicama više jedinki, rjeđe individualno i njihove ljušture su čvrsto sačuvane u položaju kakav su imali za vrijeme života. Rani, primitivni oblici su imali izdužene ljušture, cjevastog oblika, dok su kasniji, kredni rudisti bili u obliku obrnutog stošca. Ti su oblici značajno varirali u veličini – od ljuštura veličine nekoliko cm do ljuštura i preko metra čime se neke vrste rudista ubrajaju među najveće do sada poznate školjkaše.

Rudisti se prvi puta pojavljuju u gornjoj juri između 150 i 160 milijuna godina, no pravi zamah doživljavaju u razdoblju krede kada su imali nekoliko faza intenzivnog razvoja, ali i masivnih izumiranja. Iako ljudi danas tropske ekosustave grebena jednostavno nazivaju koraljnim grebenima (u znak poštovanja prema današnjim glavnim graditeljima), oni nisu uvijek bili izgrađeni od koralja. Prvi grebeni u geološkoj prošlosti pojavljuju se već početkom Paleozoika, dok u idućem razdoblju Mezozoika, rudisti postaju glavni grebenotvorni organizmi u tropskim morima i to kao prva vrsta mekušaca kojoj je to uspjelo. Takve zajednice mogle bi postati prilično velike – neki fosilni grebeni školjaka rudista protežu se i stotinama kilometara. Te grebenske strukture izdržale bi normalne udare valova, ali su ih uništavali uragani i druge velike oluje. Rudisti su se više puta ponovno grupirali nakon takvih oluja, u nekim slučajevima gradeći na kršu koji je pao niz strmu padinu grebena, tako da su formirali strukture visoke stotinama metara. Takve debele, porozne nakupine slomljenog rudistnog otpada kasnije su postale vrijedna naftna ležišta u Meksičkom zaljevu i na Bliskom istoku. Rudisti su izgradili svoje izdržljive domove ekstrahirajući kalcij i bikarbonat iz morske vode i taloživši višeslojne školjke napravljene od kalcijevog karbonata. Ponegdje, u hladnijim morima dalje od ekvatora su svoja mjesta dijelili sa skleraktinijskim koraljima koji obitavaju te grade grebene i dan danas.

Prema kraju krede rudisti su postali sve dominantniji i sve više su zamjenjivali koralje sve do svojeg izumiranja. Razdoblje krede karakterizirano je većom globalnom temperaturom nego danas – između 6 i 14 ° C u prosjeku, dok je temperatura mora u plićacima gdje su živjeli rudisti mogla iznositi i preko 32 °C. Faze razvoja i izumiranja vezani su za promjene u okolišu – temperatura mora, visoka ili niska razina mora, salinitet, količina nutrijenata u suspenziji, donos sedimenta itd. Paleontološkim istraživanjima utvrđeno je da su rudisti na prostoru središnje Amerike i Kariba izumrli milijun godina ranije nego oni na prostoru Mediterana i istočnije koji su izumrli pred sam kraj razdoblja krede kada zbog izdizanja kopna i stvaranja planinskih lanaca nestaju morska staništa. Generalno, sedimentnih zapisi ukazuju da su rudisti usko vezani za područja nekadašnjih karbonatnih platformi – velikih, prostranih, relativno plitkomorskih područja koja su obilježena sedimentacijom karbonatnih sedimentnih stijena poput vapnenaca.

- Tako su i stijene na Brijunima istaložene na nekadašnjoj Jadranskoj karbonatnoj platformi, čiji ostaci, odnosno naslage čine većinu obale i otoka u Republici Hrvatskoj. Mnogi današnji otoci na našoj obali izgrađeni su od rudistnih vapnenaca, recimo, Cres ili Brač. Naime, poznati brački kamen građen je od rudista - dodali su.

Lijepi primjerci rudistnih vapnenaca na otoku Veli Brijun mogu se vidjeti na izdancima kod rta Turanj, na poluotoku Zelenikovcu, a također, na otoku Pustom (Madona). Iako su u Hrvatskoj rudistni vapnenci mahom vezani za naslage gornje krede, na Brijunima se oni javljaju nešto ranije, u donjoj kredi. Na poluotoku Zelenikovcu i na Pustom otoku mogu se naći i fosilizirane nakupine rudista i drugih fosilnih morskih organizama formiranih u manje, izolirane grebene.