"Puzio puzio parkom puž. Puzio polagano preko pošljunčanog putića". Tako je nekako išla ona priča iz osnovne škole, slavna po tome da svaka riječ u njoj počinje s "p" i po tome što smo svi zamišljali tog skromnog i sporog pužića kako se vuče preko puta. No, da živimo na Floridi zadnjih nekoliko desetljeća, možda ta slika ne bi bila toliko ljupka. Tamošnji stanovnici muku muče s uvezenim životinjama koje potiskuju njihove domaće.
Uvoz ovih puževa u SAD je već dugo vremena ilegalan bez posebne dozvole. Posljednja invazija na Floridu dogodila se davne 1966. godine kada je jedan dječak iz Miamija, želeći ih za kućne ljubimce, doma prokrijumčario tri puža. Njegova baka ih je otkrila, potom uzrujano bacila u vrt i oni su se razmnožili. Floridu je tada ubijanje tih više od 18 000 puževa koštalo oko milijun dolara. Od tada do danas traje muka, premda su im brojke daleko manje nego te 1966. Nije vam jasno kako su se uspjeli tako razmnožiti? Pa, jedan puž godišnje izliježe 1200 jaja. Uz to, premda više vole toplinu, jako su prilagodljivi, tako da im zapravo malo toga stoji na putu do pokoravanja svijeta.
Šalimo se, ali ne sasvim. U ovoj je priči puž negativac. Nije to ovaj naš puž, malecki, ljupki stvor. Jok, njihovi puževi su zapravo Afrički divovski puževi, ekipa čije tijelo naraste do 30 centimetara. S obzirom na to da jede, između ostalog, i hranu životinjskog porijekla, sreća naša da je spor. I da ga, barem zasad, ne možete naći u našim šumama. No, s obzirom kako se "dilaju" svijetom, dajemo našoj zemlji još par godina prije nego ih neki pametnjaković, koji ih ne želi više imati doma, pusti da budu sretni u divljini. Nemojte misliti da je to SF scenarij, jer se točno to dogodilo s opako invazivnom vrstom zvanom crvenouhe kornjače. Eno ih odmaraju na jezercima, a naših barskih kornjača ima sve manje.
Gdje žive ti afrički momci? Originalno su puzali po šumama i močvarama, no ljudi su ih doveli u gradove, pa su se prilagodili. Otkrili su da su fasade odličan izvor kalcija, pa vole gricnuti povremeno. Osim toga, vole sve što vole mladi: hranu, noćni život i seks. Dvospolci su, ali se ne mogu sami oploditi, pa im treba partner. Vole partnera svoje veličine i starosti, polažu jaja, a zna ih biti čak do 200 odjednom. Doduše, malo su samotnjaci, tako da nema šanse da ih vidite u nekoj grupi, što je, čini se, dobra vijest.
U divljini žive negdje do pet godina, dok kao ljubimci mogu dogurati i do deset. Ljudi ih jako vole jer je briga o njima veoma jednostavna, a i kažu da imaju slatka lica i ljupke oči. Vjerovat ćemo im na riječ. Sve dok ih drže u kućama, a ne puštaju da malo istražuju svijet oko sebe, Jer njihovo istraživanje se na kraju pretvori u uništenje. Nisu oni krivi što su veliki i stalno gladni. Krivi smo mi što smo ih pustili, rekao bi Balašević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....