Aleksandra Hampamer, voditeljica čakovečkog azila Prijatelji, trenutačno kod kuće brine o šest pasa s posebnim potrebama. Njihova specifičnost je to što su u invalidskim kolicima prilagođenim psima, a važno je napomenuti da svi uživaju u životu koliko god im to omogućuju okolnosti.
Aleksandra brine o njima doslovno 24 sata dnevno, stavlja ih u kolica kad izlaze u šetnju, a ostalo vrijeme odmaraju ili se druže na svojim dekicama. Uglavnom je riječ o psima ozlijeđene kralježnice na koje je naletio automobil.
- U Hrvatskoj je gotovo nemoguće udomiti invalidnog psa jer je to vlasniku prevelika briga. Treba ljubimca postaviti u kolica, Najviše u njima mogu biti oko 45 minuta jer im je sve više od toga prenaporno. Ja ih stavljam tri do četiri puta dnevno, pomažem im oko obavljanja nužde jer pate od inkontinencije - objašnjava nam ta požrtvovna ljubiteljica životinja koja je postala volonterka u skloništu 2008. godine.
Skaču i vesele se
Unatoč svom hendikepu, psi invalidi kvalitetno žive i Aleksandra napominje - nema nikakve potrebe da se eutanaziraju, što budu česti prijedlozi neupućenih. U kolicima se ponašaju apsolutno normalno kao i ostali psi, skaču, vrte se u krug, vesele.
- Ja ih zovem bikeri i treba im dati šansu. Žive najnormalnije kao bilo koji drugi psi. Oni se lako prilagode situaciji, nisu oni kao ljudi da pate zbog toga. Brzo se prilagode novom načinu života. Druže se s drugim psima, istrčavaju. Evo pinč Pinček toliko juri na kolicima da ga ne možete stići ako ga pustite s lajne - kaže nam uz smijeh. Felix je u svojim kolicima toliko skakao da ih je istrošio i morali su mu napraviti nova.
Invalidska kolica za pse inače su jako skupa, po nekoliko stotina eura, ali posljednjih godina ona ih nabavlja od Zemunjanina Dragana Dimitrijevića, kojeg je ljubav prema vlastitoj kujici potakla na izradu funkcionalnih kolica.
Kada je njegova Mica prije nekoliko godina doživjela nesreću u kojoj je ozlijedila kralježnicu, taj programer i web designer tjednima je tugovao promatrajući je kako se muči ne bi li se dovukla da je pomazi. Više nije mogao gledati kako vuče stražnji dio tijela, ali nije imao ni mogućnosti naručiti skupa kolica iz Amerike. Tada je odlučio sam napraviti kolica od dostupnih materijala.
Za kujicu Micu
- Ostavljajući svoje zanimanje po strani, prihvatio sam se svoje profesije, inženjera strojarstva i od dostupnih materijala koje je nabavljao u prodavnicama isplanirao i napravio prva kolica za svoju ljubimicu. Radost je bila obostrana, točnije trostrana jer se osim Mice i mene funkcionalnosti kolica razveselio i naš veterinar koji me zdušno počeo preporučivati vlasnicima svojih pacijenata sa sličnim problemima - kaže Dragan.
Ljudi su mi prilazili na ulici, raspitivali se i naručivali kolica, tako da sve to polako prerastalo u mali posao. Iako kolica nisu lijek za pse koji su izgubili funkciju nogu, nego samo pomoćno sredstvo, Dragan je uvidio da i drugim psima može na isti način olakšati život.
- Velika je radost kad vidite da im to pomaže, to je fantastično. Ovo sve radim najviše zbog njih. Kad se naviknu na kolica, oni mogu sasvim normalno funkcionirati, idu u šetnju i igraju se - govori.
Čak i je Washington Post pisao o njemu - ističući da se u krajevima gdje se inače baš ne vodi mnogo računa o životinjama s invaliditetom, Draganova kolica često jedino rješenje. I Hrvati, kao i naša Aleksandra s početka priče, su njegove mušterije.
Kolica i za mačke
- Najviše se trudim da cijena bude prilagođena našim mogućnostima, jer oni koji imaju novca mogu da nabave kolica iz Amerike, gdje stoje najmanje 200 dolara. Cijena mojih kolica se kreće od 60 do 130 eura, ovisno od veličini, težini psa, vrsti kolica, mjestu isporuke. Uglavnom, cijene su tri do četiri pa i pet puta manje od cijena kolica koja nude strani proizvođači. Volim usporedbu s automobilima: iz mjesta A u mjesto B možete doći pješice, biciklom, Fićom, Mercedesom... Ja pravim Fiću za pse - kaže skromno.
Dragan kolica izrađuje od posebnih plastičnih cijevi koje se spajaju ljepilom te traka i kotača za kolica za bebe.
Osim za pse, pravi kolica i za mačke, koje su znatno drukčije od pasa. - One imaju svoje ja, i ako odluče da neće u kolica, to je kraj. One se za tren oka izmigolje i jako teško se navikavaju na to pomagalo - objašnjava Dragan.
On ovaj posao ne radi zbog zarade, nego kako bi pomogao psima, pa je tako neka kolica napravio i bez novčane nadoknade i darovao ih napuštenim psima koji su nađeni ozlijeđeni na ulici.
