Nevjerojatna priča o bivšem svećeniku i tome kako se počeo baviti kravama

- Krav'ceeee... Na, na, milo, na..., krav'ceeee... Zovni ih, zovni, samo im pričaj...

Ima još krpica snijega na brdima, a magluština se hvata po vrhovima ko pamuk za draču. Sipi kišica, gliba do za vrat. Izgacali papci po sto puta dnevno. Tako djeca u školi mijese prstićima glinu s vodom, izrađuju zdjelice i čovječuljke. U Splitu za Sudamje i vodene svirke, piše Slobodna Dalmacija.

Širom pašnjaka povijena žuta trava, oker u lepezi tonova. Bušama po leđima još zimska roba, duga gusta dlaka. Kudrava.

Slične su prsluke, samo umjetne i brižno počešljane, prije par godina nosile sve koje drže do sebe u gradu. Uz hlače od ekološke kože i zakovane čizmice.

Balege na sve strane. Suha je, rastresita, iz svježe se još puši. Hrpice ko mali krtičnjaci. Ili jazbine s čijeg ulaza izviđaju merkati. Cijelo polje nagaznih mina! Ljeti ih u kuglice valjaju i s njima se prevrću balegari.

– Balega je novac! Već smo rekli, energija kruži prirodom, ne nestaje, samo prelazi iz jedne u drugu: balega, gnoj, trava, stočna hrana, čovjek, život... – uskače Bariša, uvijek spreman za homiliju, tumačeći razliku između tovljenika i goveda iz slobodnog uzgoja.

Buše žive vani, domaće su autohtono govedo već 6500 godina. Opasuje ih samo žičani električni pastir. I čuvaju Barišini turski kangali, moćni psi, šape ko lopate. Prekrasni, guste svijetle dlake. Osjete vučinu izdaleka i boja se ne boje, hvatajući se sa zvijerima za vratove. Kozja Draga, vuci tuda vazda vitlaju i zmije gmižu, ali otkad su u Bariše kangali, šteta više nema.

– U prirodi su, same biraju šta će za jilo. Buša pase i brsti, to joj je prednost. Ako joj fali vitamina C, brstit će šipka. Sunce im je za vitamin D. Krav'ceee, na, na, krav'ceee... Vidi kako su mi dobre, site su, malo će se rastrčat i podružit. Slušaj topot krda od pedeset grla.

– Tata, eno zeca!

Luka skače od veselja, zecu se tako nisu veselili još od Miška iz klasika "Ko to tamo peva". Igrao ga je mladi Aleksandar Berček. Pavle Vujsić, tata i vlasnik prijevozničke firme "Krstić i sin", krenuo da će za uhanom, ali upade legendarni Danilo Bata Stojković: "Dozvolite meni, ja sam brži i spretniji." Dok iz gustiša Taško Načić ne opali iz lovačke puške, a Boro Stjepanović viknu: "Sad je gotov, stvarno!"

– Tata, pobjego je zec!

Bariša je lički kauboj. Neobičan tip, vedar, svijetlih očiju, plavkasto-zelenkastih. Dejanović. Uzgaja goveda po Lici i Krbavi, ranč mu je između Udbine i granice s BiH. Živi u Gospiću i nekoć se bavio duhovnijim poslom. Luka ima iste oči, ide u treći razred. Ima i nešto starijeg brata Roka.

Čudo su, ali pričekajte, čuda tek slijede, tanko narezana, ko Barišina sušena goveđa kobasica. Sjedite i mezite...

Dejanovića je ukupno 11, osmorica braće i tri sestre: trojica su u Udbini, jedan u Gospiću, to je Bariša, onda po dvojica u Donjem Lapcu i Australiji, dvije sestre u Njemačkoj i jedna u Zagrebu. Otac Krešo i majka Mara nisu više s njima.

– Naša obitelj je iz Velikog Skočaja, jednog od nekoliko potplješivičkih sela u kojima je živila hrvatska zajednica, ali s bosanske strane granice, pokraj Bihaća, iako su do iza Drugog rata bila u Hrvatskoj. Mi smo nasljednici uskoka koji su tu bili došli spletom raznih okolnosti – tumači Bariša.

Brat Josip zadnji je napustio selo, 1996., poslije "Oluje", i došao u Udbinu. U Skočaju su im sve zapalili pobunjeni Srbi iz hrvatskog Donjeg Lapca. Nisu bolje prošla ni sela Mali Skočaj, Vučjak, Međudražje, Zavalje... Ćole ga zovu, prognaničke godine proveo je po Rijeci, Italiji, Njemačkoj. Ima dvije kćeri i sina. Isjekao nam je pečenog janjčića, ne bi nijedan meštar bolje.

– Eto, Gringo, sad možeš i ti glođat, imaš nove zube – zeza Ćole brata Franju.

Koji se brinuo da janje ne nazebe na ražnju, dodavajući poda nj žeravu lopatom. I tako satima, smireno i koncentrirano. Mogli smo birati sočnije i masnije ili suše i manje masno. Prvo ćemo...

Ima li života u Lapcu?

– Slabo, treba bježat odavde. Ja sam jako razočaran. Kakvu zemlju imamo, svega blaga u njoj, a nas malo: mora, planine, nizine, vode, šume, polja..., mogli bi svi ko ljudi živit od svog rada, samo da je drugačije sve posložit – govori Franjo.

Zašto Gringo?

– Ha-ha-ha, volio se potuć ko dijete. I sa starijima!

Ne bi se reklo, Gringo djeluje mirnije od jezerske vode. U Lapcu su mu susjedi Srbi povratnici, Hrvati protjerani iz Srednje Bosne, neki Bjelovarci i Čazmanci. Tri kćeri i sin. Cure su u Zagrebu u školi. Svituje ih Gringo da uče jezike, trebat će im po svijetu.

Blaž je ratni vojni invalid. Dvije kćeri i petero unučadi. Došao je živjeti u Udbinu i baviti se stokom, ko i braća mu:

– Od njih prepisivam i učim se: imam osam konja, 14 krava i 60 crnih svinja. Sve ekološka proizvodnja. Pomalo guram... Konji su samaraši, rade u šumi. Iznose je na sebi. Sad je ladno u Lici, pa su otišli za poslom oko Rijeke. Moraju, inače pojidu i sebe i samar.

OPG Bariša Dejanović, a uza nj su Ćole i Gringo, ima preko 300 goveđih grla: uglavnom ekološki uzgoj autohtone domaće buše. Ima i dvadesetak istarskih boškarina. Kaže Bariša da nije imao od čega živjeti kad mu se dogodilo ono što ćete tek čuti.

Svi su najavljivali neke velike investitore u Lici, ali od njih – ni sjene.

– Opcije su mi bile zemlja ili šuma. A šuma znači da moraš krast...

Zašto krast?

– Zato što je sustav takav, a ja krast neću! U agronomiji se ne mogu natjecat sa Slavoncima. U stočarstvu su ovce i koze prevelika investicija, moraš imat strojeve i finalni proizvod, mliječne prerađevine, sir i slično. S konjima, opet, ne mogu. Preostalo mi je samo pašarenje, krave i ispaša – govori Bariša.

Onda se otvorilo pitanje pasmine. Stranci se, kaže, ponašaju ko kraljevi sa svojim sortama, a uzgajivač je tu zadnji u lancu, teško da može išta. Sjetili se Dejanovići stare domaće buše.

– E, s bušom smo mi kraljevi, pogotovo na krškom području! Otporna je i prilagodljiva, malo zahtjevna. Na tržištu možeš parirat samo kroz ekološku proizvodnju, a kupci imaju sve više svijesti. Ekološko je 30 posto skuplje. Kod nas još ne toliko, ali polako ide naprid.

Počeli su 2008. s nekoliko grla. Nisu imali zemlje, niti su je mogli naći. Sve pusto, golema lička, krbavska prostranstva, zemlje koliko voliš, a do grude ne možeš. Političari pozivali ljude na zemlju, a zemlju nitko ne da.

– Jedan bivši načelnik govori mi tada, dobit ćeš zemlju, ali uz svojih 20 grla, gojit ćeš i mojih 15! Obilaziš urede i političare, pravdaju se da nema geografskih karata, šalju te od vrata do vrata. Vaik se mulja, a vlasti nemaju sluha. Boje se bogata seljaka, a bez bogata seljaka nema bogate države. Ko da je feudalizam. Ili socijalizam. Ne smiš imat ništa, onda sam ti ja šef – ističe Bariša.

– Ko je za kavu s jajima? – upada Gringo.

Kakvim jajima?!

– Muškim!

?!

– Pa muško je pravi! Mislim, kavu...

Palimo ko dizelaši zimi u planini!

– Evo i planinskog meda, da kavu zasladite.

Pričaju Dejanovići da su odabrani ljudi bez stoke dobivali općinske i državne oranice. Pa su stočari kod njih morali kupovati stočnu hranu za prihranu svojih goveda, djetelinu, žitarice i tako. Vladali su interesi, nestručnost i neodgovornost, ali stvari se ipak mijenjaju nabolje. Osigurala su braća kasnije pašne površine i dobili dijelom općinsku, dijelom zemlju Hrvatskih šuma.

– Stanje iz 2008. i danas nije za usporedbu. Europa daje novac i prati stanje. Mi smo lani imali četri kontrole, dvi domaće i dvi europske. Dolazila je i kontrola kontroli. Danas imaju i satelitske snimke, češlja se stanje, uvodi red u skladu sa zajedničkom europskom poljoprivrednom politikom. A i pravilnici su puno bolji, poticaji redoviti, aktualna ministrica Marija Vučković dolazi s krša i puno bolje razumije probleme – veli Bariša.

A sad ćete čuti zašto nije imao od čega živjeti, zašto se dao u stočarstvo. Doživio je gadnu prometnu nesreću 2002. Nisu pucale samo kosti i živci. Pucao je život.

– Nisam moga hodat nikako. Ima sam tešku ozljedu vratne kralježnice. Moram past s kreveta i puzat po podu da naložim vatru. Bija sam tada župnik u Bilaju. Hoću žlicu u usta stavit, a žlica ode u oko. Ili u stranu. Vidija sam da ne mogu sam...

A časne sestre, njega, domaćice, subraća?!

– Mislija sam da čitav sustav stoji iza mene, a ja sam bija sam. Vidija sam da ne mogu tako živit i počeja se preispitivat. Još sam se dodatno razbolija. Pala je jasna odluka, napuštam Crkvu.

Bilo mu je teško odreći se službe, deset godina bio je katolički svećenik, od čega pet godina župnik u Josipdolu. Ljubav se javila kasnije, prema današnjoj supruzi Ivanki, srednjoškolskoj profesorici hrvatskog jezika u Gospiću.

– Ona je prihvatila moje zdravstveno stanje. A ja sam reka istinu Crkvi i toga se ne stidim, ljudi cijene i prihvaćaju iskrenost. Onda nam se rodija stariji sin Roko.

Kako su reagirali kolege svećenici?

– Nisu baš svi razumili, a mnogi i jesu.

– Žao im što i oni ne mogu – ubacuje se šalom Blaž, tema je teška.

– Bariša je jedini pop koji čuva svoju djecu – podržava sad i Gringo.

Pa, kako si prid biskupa?

– Mile Bogović je bija. Ja sam njemu bija ceremonijal. I diplomsku radnju kod njega pisa. Mi se dobro znamo. Reko ja njemu, oče, biskupe, postali ste did...

Čuj?! A on?

– Skoro poče plakat... Ali, ne bi ja više o tom, nije to lako.

Ja kad sam prvi put ugleda Roka u pizzeriji u Gračacu, samo sam viknija, evo Bariše! – uskače opet Blaž, da spasi stvar.

– Buša jide što su ljudi u svojoj prehrani zaboravili i napustili, samo prirodno – svituje Bariša.

– Imele joj nikad dosta, a glog joj dođe za krv i srce – veli Blaž.

Ima li života od ovoga?

– Ima, samo triba radit! Uloženo u krave vaik donosi novce, a uloženo u sebe brzo se potroši. I sebično je. Do 2015. godine, gotovo ništa nismo uzimali sebi. Sve smo vraćali i investirali u farmu. Sigurno je milijun eura uloženo u sve ovo kroz godine – konta domaćin.

Luka vani skače za mladim kangalima. Dan će kraju, smrkava se u preriji, a struje tu nema.

Ima li avantura?

– Jednom smo tata i ja išli markirat teliće i ja sam naglo prišao kravi. Počela je kopat zemlju i krenula na me, a ja uzeo kamen i pravo u rog! Pa trk, iza mene samo vatra – kaže Luka.

– Hormoni, čuva krava mlado – tumači Bariša.

Drugi put, išli su popravljati električnog pastira u šumu. Panda, maleni border collie, zašao je u gustiš i naletio na divlje svinje. Imali su mlade.

– Gledam ja – vepar! Kljove ovolike, ko da raširiš palac i kažiprst. Svega bi te isika. Trči Panda nama u krilo, za njom vepar. Samo mu raste ona njuščetina! Bacim brže Luku na drvo, srićom vepar samo protutnja u stranu... I sad se naježim – govori ćaća.

Uh, a o'š ti čuvat krave kad narasteš?

– Daaaa, naša Dona mi je najbolja buša!

Samo ti uči, lički kauboju, neće krave daleko.

Bariša naglašava važnost udruživanja stočara u zadruge, lakše će biti na tržištu, veće količine znače i bolje cijene, a i troškovi će se smanjiti.

– Imamo i Udrugu za povećanje ekonomskog dostojanstva života i rada na krškom području, skraćeno, 'projekt Krš' i uključeno je osam županija. Eto, nedavno je bio potres na Banovini, ali treba znat da mi imamo stogodišnji 'potres' na čitavom krškom dijelu Hrvatske, to trebamo popravljat – poručuje Bariša.

Zapušteni kraj godinama su lovci doživljavali kao slobodan teritorij. Nije teško ni shvatiti zašto, pustiš pse i za njima pomalo, uzduž i poprijeko.

– Lovci misle da sve njima pripada! Ali, lovstvo se mora prilagodit poljoprivredi i stočarstvu, to su ekonomske zakonitosti – veli Bariša.