Istraživači procjenjuju da od 11 do 25 posto stanovnika svijeta umire od raka. Slična statistika vrijedi i za životinje. Izuzetak su slonovi, krtičasti štakor i gola krtica, koji vrlo rijetko boluju od raka, navodi National Geographic, a prenosi Slobodna Dalmacija.
Čovjek ima skoro tisuću puta više stanica od miševa i živi oko trideset puta dulje. To bi na prvi pogled značilo da bi češće trebao obolijevati od raka. Na kraju krajeva, što je više stanica, one se češće dijele te je veća vjerojatnost staničnih grešaka, koje dovode do raka. Međutim, rizik od raka kod miševa i ljudi otprilike je isti. A kod najvećih kopnenih životinja — slonova — primjetno je manji.
Prvi čovjek koji je skrenuo pažnju na ovaj nesklad 1977. godine bio je britanski statističar i epidemiolog Richard Peto. Situacija je djelovala utoliko čudnije jer je kod iste vrste postojala korelacija između veličine tijela, starosti i rizika od obolijevanja od raka. Dakle, kod visokih ljudi maligni tumori se češće otkrivaju i oni češće umiru od agresivnih vrsta raka. Upitno je koliko se ta činjenica može objasniti diobom stanica.
Danas je već poznato da mnogi geni povezani, na primjer, s rastom, također utječu na vjerojatnost razvoja onkološkog oboljenja. Ipak, i dalje postoji korelacija između veličine tijela, životnog vijeka i rizika od raka.
Peto je sugerirao da su tijekom evolucije krupni sisavci koji žive dugo mogli razviti posebne mehanizme za uništavanje stanica novonastalog tumora. Ali s obzirom na to koliko su često i neovisno jedna o drugoj u povijesti planeta nastajale velike životinje, ovi mehanizmi su se, očigledno, veoma razlikovali. Daljnja istraživanja potvrdila su ove pretpostavke.
Godine 2015. profesor genetike na američkom Sveučilištu u Chicagu +Vincent Lynch, pripremao se za predavanje o takozvanom ‘paradoksu Peto‘. U to vrijeme već je bilo poznato da je kod ljudi i kod mnogih drugih sisavaca rak povezan s genom TP53 koji sprečava tumorsku transformaciju stanica. Kad je DNK oštećena, na primjer zračenjem, protein, koji gen proizvodi, aktivira procese popravljanja genoma. Ako ovo ne uspije, pokreće se program samouništenja oštećene stanice — apoptoza.
Uoči predavanja, znanstvenik je za svaki slučaj odlučio potražiti odgovore u slonovoj DNK. Zamislite njegovo iznenađenje kad je tamo pronašao ne jednu ili dvije, kao kod ljudi, već čak dvadeset kopija gena protiv raka.
Poslije toga, njegova istraživačka grupa je analizirala genome najbližih rođaka slonova i otkrila da se broj takvih kopija neprekidno povećava kod krupnih kopnenih sisavaca s povećanjem njihove veličine. Uz to, ispostavilo se da su većinom retrogeni. U njima nije bilo introna — nekodiranih dijelova DNK. Obično retrogeni nisu funkcionalni, ali su kod slonova oni obavljali funkciju identificiranja "štetnih" stanica, navodi se na portalu National Geographic.
Pored toga, ispostavilo se da je protein koji proizvode slonovi geni protiv raka, također i kvalitetniji. Istraživači sa Sveučilišta Utah u SAD-u otkrili su da protein onda kad je proizveden iz ljudske varijante TP53 oštećenim stanicama pruža priliku za oporavak, dok njegov analog kod slona pokreće program apoptoza. U eksperimentima s istim nivoom ionizujućeg zračenja, limfociti slonova su se samorazgrađivali dvostruko češće nego kod ljudi.
Zatim su znanstvenici dodavali protein-čudo slona u linije kancerogenih stanica čovjeka i miševa s oštećenjima u genu TP53. U oba slučaja apoptoza se efikasno pojačavala. Na osnovu ovih rezultata, američki i izraelski znanstvenici pristupili su razvoju lijeka koji ne samo da liječi rak, već ga i sprječava. Pretpostavlja se da će to biti mikro-kapsule koje su sposobne spojiti se s staničnim membranama i dostaviti sadržaj koji nose, a to je protein slona.
Časopis "Science" 2013. je golokrtičastog štakora (Heterocephalus glaber) iz Afrike proglasio "kralježnjakom godine". To je priznanje ovoj vrsti dodijeljeno zbog njezina značaja u istraživanju raka. Nevjerojatno dug život (prema standardima glodavaca), nedostatak znakova starenja u odrasloj dobi i otpornost na onkološka oboljenja, učinili su ga idealnim predmetom proučavanja.
Međutim, 2016. godine je prijavljeno da dva mužjaka iz zooloških vrtova u Washingtonu i Ilinoisu boluju od raka. Prvom je dijagnosticiran neuroendokrini adenokarcinom želuca, a drugom nediferencirani adenokarcinom. Godinu dana kasnije, istraživači sa Sveučilišta u Floridi priopćili su da su otkrivena još četiri slučaja raka. Nakon toga nije bilo informacija o malignim tumorima kod glodavaca.
Daleki rođaci ove vrste, glodavci Spalax golani i Spalax judaei, koji žive u Izraelu i Siriji, također praktički ne obolijevaju od raka. Znanstvenici s američkog Sveučilišta u Rochesteru utvrdili su da je riječ o posebnom proteinu IFN-beta. Kad se obične stanice transformiraju u stanice karcinoma, on uključuje program samouništenja u njima.
Po mišljenju znanstvenika Instituta za bioorgansku kemiju Ruske akademije znanosti, ovi glodavci ne obolijevaju od raka zbog specifičnosti imunološkog sustava. Konkretno, ne akumuliraju velike količine "odraslih" T i B stanica koje su odgovorne za dugoročni imunitet i proizvodnju antitijela na poznate patogene.
Također, sa godinama se kod njih ne smanjuje raznolikost i broj "zaliha" imunioloških najsitnijih stanica. Štoviše, ovi glodavci ne proizvode signalne molekule koje kontroliraju transformaciju najsitnijih čestica u stanice sposobne proizvoditi antitijela.
Sve ovo omogućava da se izbjegne akumulacija imunoloških stanica, tijekom čijeg sazrijevanja su se dogodile greške. Obično u nekom trenutku oni napadaju zdrava tkiva u tijelu, uzrokujući kronično zapaljenje i autoimune bolesti. I jedno i drugo može dovesti do raka i masovne stanične smrti u različitim organima, uključujući mozak. A glodavci su, zahvaljujući imunološkom sistemu, zaštićeni od svega toga, piše Slobodna Dalmacija.