POTRAGA

Koliko je teško pronaći stan za najam ako imate dva psa? Evo što smo otkrili...

Zadnjih se godina stvari ipak mijenjaju, no još uvijek situacija nije najbolja

Ilustracija

 Tom Merton/Hoxton/Profimedia

Koliko je u Zagrebu zaista teško pronaći stan ako imate dva psa? Relativno. Mnogi podstanari sa psima imaju mučne priče o stanodavcima iz noćnih mora koji su ih izbacivali iz stanova, tražili od njih da plaćaju vodu za pse ili im povećavali stanarine. Situacija se zadnjih godina ipak promijenila nabolje. Sve više ljudi sklono je sklopiti ugovor s podstanarom, pa im utoliko nije problem primiti psa, kada znaju da će eventualnu štetu vlasnik životinje i platiti. No, situacija je daleko od idealne, pa smo zato odlučili istražiti kakva je zaista situacija na terenu.

Danima smo nazivali vlasnike stanova i s njima dogovarali razgledanje. Polovina onih koje smo nazvali nije imala problema sa psima u stanu, no bilo je i onih koji bi nakon spominjanja pasa postali šutljivi. Pitali bi koliko je pas velik, a kad bismo rekli da su dva, najčešće bi rekli da ipak ne žele imati pse u stanu i da pokušamo pronaći stan negdje drugo.

I sama sam prošla to iskustvo: prije osam godina odlučila sam pružiti privremeni dom jednom psu. Tada sam već imala svoju Titu, mješanku njemačkog lovnog terijera, tešku svega osam kilograma. Novopridošla kujica Mašenjka bila je malo veća – imala je 11 kilograma. Vlasnicima stana to sam odmah rekla, a oni su me nakon par dana došli pitati hoće li i drugi pas ostati. Kada sam rekla da hoće, objasnili su mi da se tako nismo dogovorili: kad sam useljavala, imala sam jednog psa, dva su previše i da ćemo se rastati. Kad su mi to došli reći donijeli su jedan jedini keksić, namjerno – bilo je to mito za Titu, a Mašenjku su se pravili da uopće ne vide. Taj stan je koštao 300 eura, bio je u zgradi bez lifta, a u njega nije ulagano barem 30 godina. Danas taj iznos zvuči nisko, no, u to vrijeme je to bila prosječna stanarina.

Mnogi su tad odbijali ideju da me prime s dva psa, iako sam ih uvjeravala da su to kućni psi i da apsolutno nikakvu štetu neće napraviti. Vlasnicima stana tada su smetale pseće dlake koje bi mogle ostati u njihovim stanovima, smrad dvaju pasa, mogućnost da laju, što bi smetalo susjedima... Iako nijedan pas, primjerice, neće otvoriti bocu vina i isprljati cijeli zid sobe, a da ne govorimo o ostalim štetama, većina vlasnika stana i dalje će nerado primiti krznenog ljubimca. Posebno ako ih je više ili su veliki. Sjećam se jednog gospodina koji mi je uporno objašnjavao da su dva psa prevelika obveza za mene.

- Vi ste mladi, ne? E pa, dva psa su vam puno. S jednim vam je još u redu, to čovjek ne osjeti puno, ali dva su opterećenje. Sad trebate uživati u životu, a ne mučiti se s dva psa. Moj je stan krasan i bilo bi vama i psiću divno tamo živjeti, ali dva su ipak previše. Dajte se riješite tog jednog, to vam ne treba – trudio se simpatični gospodin promijeniti moj život, kako bih uselila u njegov stan.

Naravno, na kraju sam pronašla stan u kojem sam bila s oba psa i to idućih gotovo sedam godina, prije nego sam se preselila u vlasititi dom. Pošto godinama nisam pratila stanje na tržištu nekretnina, odlučila sam nazvati nekoliko vlasnika i vidjeti bi li mi iznajmili stan, pošto imam pse. Od njih pet, dva su odbila primiti pse u stan. Preostalo troje načelno se složilo, ali su htjeli vidjeti koliko su psi veliki. Jedan je čak odmah htio povećanati stanarinu, samo zato što psi dolaze u njihov stan.

Osim poziva, obišla sam pet stanova: dva na Trešnjevci, jedan na Vrbiku i dva u blizini Autobusnog kolodvora. Sa svim vlasnicima stana prethodno sam razgovarala, ali nikome nisam najavila da dolazim sa psima. Reakcije su bile različite – od čovjeka koji mi je rekao da, što se njega tiče, mogu živjeti i s krokodilima, pa do žene koja mi je odbila pokazati stan, jer ne želi da joj u kući žive psi.

Prvi stan je u blizini parka Stara Trešnjevka. Nas tri dočekuje mladi muškarac, koji kaže kako stan pripada njegovom svekru. Pokazuje mi prostorije – izgleda pristojno, ali kao niža klasa. Namještaj je dobro očuvan, ali star. Stan košta 450 eura plus režije. Pitam je li u redu ako sam sa psima, a dečko mi iskreno kaže da ne zna, da nazovem njegova šogora i provjerim. U stanu je prije nekoliko godina živjela djevojka sa psom, kaže on, i tada nešto nije bilo u redu. Ne sjeća se što točno nije valjalo, no to je vlasnika stana jako uzrujalo. Zbog toga sumnja da će mi dozvoliti useljenje. U pravu je. Gospodin odlučno odbija da psi ikad više budu u njegovom stanu. Kaže mi da mu je jako žao, ali da on psa nikad više ne želi imati u stanu. Nije mu bitno koliko pasa imam i koliko su veliki, kaže odlučno, ali sa krznatim prijateljima ne useljavam u njegov san. Dovoljno jasno.

Nakon toga odlazim u stan koji se nalazi u susjednoj ulici. Dočekuje nas otac vlasnice, kao što je dogovoreno. Silazimo u suteren i odmah pitam smijem li imati pse. Čovjek otključava vrata, lagano se ljuljajući, pogleda pse i namigne. Kaže – što se njega tiče, psi su ok, dapače, mogu i s krokodilima biti u stanu, njemu je svejedno. Možda drugačije misli kada je posve trijezan, ali to je druga priča. Najam stana je 320 eura, a to je najgori stan kojeg sam vidjela. Namještaj je star i ima ga malo, kuhinja je gnusno prljava i jako skučena... Jedno lijepo su podovi, koji su novi, a pripiti gospodin objašnjava mi da je to lako za održavanje – nema tepiha, pa ću za psima lako sve počistiti. Na rubu sam da mu kažem da vjerujem da bismo u stanu psi i ja počinili kolektivno samoubojstvo, jer je strašno mračan i depresivan.

- Znate, bio je tu jedan pas prije par godina, u drugom stanu. Bio je tih i nije bilo problema. Zato mislim da će sve biti ok. Mislim, vaši ne laju, ne? - pita me, a ja odlučujem prešutjeti da je Mašenjka reaktivna i da neselektivno laje na svaku pojavu koja joj se ukaže pred očima. Žustro odmahujem glavom – psi uopće ne laju, uvjeravam ga.

- Onda je dobro. Moja kćer nije ovdje, samo sam ja u stanu preko puta, pa mi je bitno da se ne laje. Ali meni inače ništa ne smeta, pa zapravo, što se mene tiče, možete dovesti još jednog psa. I krokodila, a može i više njih, svejedno mi je – kaže, ljuljajući se.

Nakon Trešnjevke odlazim pogledati stan na Vrbiku. Na vratima stana me dočeka poznato lice.

- O, susjeda, pa to ste vi! Selite se? Vaša bijela cura uvijek laje, ali nema veze, ima tu još jedan lajavac kat ispod, neka viče. Pogledajte stan... Mogu vam maknuti tepihe, da je lakše čistiti - kaže žena koju godinama susrećem u šetnji kvartom. Psi joj ne smetaju, za stan traži 500 eura, a sve izgleda zaista dobro. Inzistira na sklapanju ugovora sa svakim svojim podstanarom, pa je moguća šteta nimalo ne brine.

Nakon toga odlazimo do dva stana smještena u blizini Autobusnog kolodvora. U obilazak prvog nas vodi vlasnik stana, koji sa sobom vodi dijete. Voli pse, kaže, pa mu uopće ne smeta što bih u njegovom stanu živjela s dva psa. Pokazuje mi sve prostorije, razgovaramo o režijama. Stan naplaćuje 480 eura, a kaže mi kako bi volio sa ženom porazgovarati o činjenici da imam pse. Ako se odlučim za najam, kaže mi, možda bismo mogli dogovoriti da uplatim neki polog. To inače ne traži, no mogućnost da moji psi nešto oštete dok mene nema u stanu je realna. Objašnjavam da nikad nisu ništa oštetile – dobro, osim što je Tita bivšem dečku doslovno raskopala kauč, a Mašenjka je jednom pojela papuče, ali to je bilo u najranijim fazama njihova boravka kod mene. Odavno nisu bile destruktivne, recimo to tako. Vlasnik kaže da mu je sve jasno, ali želio bi se osigurati.

- Ako su psi sami cijeli dan, svašta im može pasti na pamet. Ne kažem da hoće, ali tko zna. Zato bih volio da se sve detaljno dogovorimo prije nego uselite, kako kasnije ne bi bilo nikakvih nejasnoća ili problema – pojašnjava.

U susjednoj ulici trebamo razgledati još jedan stan, koji se nalazi u prizemlju obiteljske kuće. Dok se približavamo, nazivamo gospođu koja nas u kući čeka, da joj javimo da dolazimo. Stan košta 450 eura i to je sve što znamo, pošto u oglasniku nema fotografije. Gospođa izlazi ispred kuće da nas dočeka, a kad primijeti pse, pada joj mrak na oči. Pozdravljamo je. Mršti se, ne pruža ruku.

- Niste mi rekli da dolazite sa psima – okomljava se na odmah na mene.

Pokušavam se ispričati, kažem kako sam zvala puno ljudi i nisam se svima sjetila reći da imam pse. Pokušavam skrenuti priču na stan: pitam je hoće li me prijaviti i hoćemo li sklopiti ugovor. No, ona se ne miče s mjesta i odmahuje glavom.

- Ne želim imati pse u svojoj kući, još da mi se susjedi rugaju. Psi uvijek laju, znam ja to. Da ste mi odmah rekli da imate pse, rekla bih vam da dolazite. Nema šanse da vas primim sa psima, ne dolazi u obzir, ni da mi plaćate duplo više. Ne morate ni gledati stan, ništa, ja vama ne iznajmljujem – kaže gospođa u dahu, okrene se i vrati u kuću.

Iako desetak stanodavaca s kojima sam kontaktirala pokazuje kako situacija jest nešto bolja nego kad smo ja i moja dva mala čudovišta tražili stan, iznajmljivači stanova u Zagrebu još uvijek nisu posve pet friendly. S vremenom će možda i oni shvatiti da su ljudi ti koji nanesu većinu štete u stanovima, a ne njihovi psi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2022 18:21