Oglasilo se zvono, no taj je zvuk čest, pa se neki volonteri najprije nisu obazirali. Nastavili su hraniti pse, čistiti bokseve, uklanjati lišće iz dvorišta... Kad se u osječkom azilu Pobjeda oglasi zvono, to znači da je netko udomljen. Uvijek su to vesele vijesti, naravno, no u prvi mah nitko nije pomislio na Vikicu. No, bilo je nešto čudno u zvuku tog zvona: načinu na koji je zazvonilo u tišini, načinu na koji se zvuk raširio zrakom.
I nekako je zazvonilo baš u svima, onako, duboko u duši, pa su se iz ruku ispustile grablje, slama, vrećice s hranom. Svi su se okupili kod ulaza, da vide za kim to zvono zvoni. Čim su vidjeli Vikičine oči, shvatili su zašto je zvono zvučalo drugačije - jer nitko i nije očekivao da će ga za nju čuti.
Zašto? Crna je, ženka. Takve se najmanje udomljavaju. Glupo je, znamo, ali statistike su nesmiljene prema crnim ženskima. Valjda je zato u Pobjedama nesretna Vikica provela punih 13 godina. I baš zato se na nju nitko nije nadao da će naći udomitelja, posebno u tim godinama. A i s njenim problemima.
Ona se, naime, jako boji ljudi. Psi su u redu, ali ljudi... Zato je sedam godina trebalo da se nauči ići u šetnju, sjećaju se volonteri. A onda se zatelebala preko ušiju i samo se htjela šetati naokolo. I bila je sretna - kako i ne bi kad je njoj azil bio jedini dom kojeg je poznavala. Kako je onda uspjela šarmirati ljude? Izdaleka, kaže nam Ivana Crnoja, voditeljica azila.
- Ona je jedan od 12 pasa koje smo slikali za ovogodišnji kalendar gdje su specoši, psi koji su s posebnim potrebama. Neki ne mogu hodati bez kolica, neki su teško udomljivi. Vidjela ju je jedna žena iz Zagreba, koja s mužem živi u Bukureštu, i zaljubila se u nju. Rekla je da želi samo Vikicu. Prošla je dva tjedna intenzivne socijalizacije - vodili smo je po gradu, išla je u šetnju s nepoznatim ljudima... Sve to da se bar malo navikne na promjenu koja slijedi - kaže Ivana.
Sve to je pomoglo, kaže, jer je dobro reagirala na svoje vlasnike. Maze se, idu u šetnje, ona se malo po malo opušta. Oni znaju da je ona specoš i da joj treba vremena, pa su bili spremni.
- Oboje su zreli ljudi koji su dugo željeli psa, ali su im okolnosti bile takve da nisu imali uvjete. Sad ih imaju i htjeli su baš nju. Njena skrbnica radi od doma, tako da se sve odlično posložilo za našu gospođu u godinama - kaže Ivana.
Vikica šapnuli su nam, nije primadona, pa će se azila sigurno sjećati. Mislit će neko vrijeme s čežnjom na sve svoje drage Pobjednike, na neke simpatične pse, na vrijeme hranjenja, šetanja i maženja. Na miris rijeke i šume, na zvuk šljapkanja po blatu kojeg su njene šape proizvodile krećući se po stazama oko azila, a sigurno će se njen želudac sjetiti mirisa veganske sarme koja se povremeno tamo priprema (rekoše nam da je najbolja u svemiru, ali ne vjerujemo dok ne probamo). Naravno da je nije probala, ali želudac uvijek može sanjati, zar ne?
No, čvrst je materijal ta Vikica, kao i svi drugi psi. Sve će to s vremenom zaboraviti. Miris njene kućice u azilu zamijenit će mirisom svojeg krevetića, a volontere će joj zamijeniti samo njeni vlasnici. Bit će slobodna kao nikad prije, a stvari će biti tu samo za nju: od ruku koje će češkati samo njen trbuh, preko igrački koje će biti samo njene, pa do krevetića koji će biti mekan, udoban i njen do zadnjega daha. Samo neka ona još dugo, dugo uživa u svim tim novim stvarima. Itekako ih je zaslužila.