Pred našim se očima odigravala znanstvena fantastika, prisjetio se Guardian godinama kasnije. Pisali su, naime, o najboljim mečevima u povijesti Wimbledona. Oko prvog mjesta nije bilo puno dvojbi. Ponedjeljak, 9. srpnja 2001., takozvani "People's Monday", dan kada je Centralni teren osjetio čaroliju kojoj nikad više neće svjedočiti.
Vatreno navijanje, publika prošarana hrvatskim i australskim bojama. Povici "Goran" i "Rafter", tenzije potpuno netipične za teniski meč. U publici nemirni Jack Nicholson i cijela australska momčad u kriketu. Dolje na terenu, Goran Ivanišević i Patrick Rafter, u epskoj borbi za tenisku besmrtnost. Obojica svjesni da im je to zadnji wimbledonski finale, ultimativna šansa za sveti gral.
Ostatak priče, u kojoj je Ivanišević napisao zadnje poglavlje svoje i hrvatske bajke, otprilike stane u rečenice koje je kasnije izgovorio Pat Cash. "Nikad nisam svjedočio boljoj atmosferi na teniskom meču, ne samo na Wimbledonu, nego u cijelom svojem životu. Taj meč imao je sve. Lude navijače, ponedjeljak i dva nabrijana momka koji su baš strastveno htjeli pobijediti."
Osamnaest godina nakon legendarnog okršaja, Goran Ivanišević i Patrick Rafter ponovno će stati jedan nasuprot drugome. Ovaj put kao veterani i zabavljači, i to na hrvatskom tlu, u Umagu. Repriza finala s ekshibicijskim štihom zakazana je za srijedu 19. srpnja na stadionu koji nosi ime Gorana Ivaniševića.
Bolji poklon za 30. rođendan jedinog našeg ATP turnira teško se mogao zamisliti; ipak se radi o akterima jednog od najvećih sportskih događaja koji Hrvatska pamti. Tog je srpanjskog ponedjeljka doslovno stala cijela zemlja. Dan kojeg će se svi sjećati do kraja života. Ivanišević i Rafter ostali su veliki prijatelji, 46-godišnjak iz Queenslanda danas je već i član Kuće slavnih, a i Goran će mu se sigurno pridružiti, pitanje je samo kada.
Rafterov dolazak na razini je ekshibicije u kojoj je prije tri godine sudjelovao Andre Agassi. U centru Stella Maris tada je zavladalo izvanredno stanje. Veliki se Amerikanac kroz gužvu ispod stadiona morao probijati sa zaštitarima, gdje god bi pošao, pratila ga je gomila, a redovima za fotografije i autograme nije bilo kraja. Pat Rafter tijekom karijere možda nije uživao status superstara poput Agassija, ali u vlasništvu ima dva Grand Slama, bio je broj jedan, a u našu kolektivnu sportsku memoriju zbog 2001. zauvijek ostaje uklesan kao ikona.
Nakon završetka karijere je dugo godina bio izbornik Davis Cup reprezentacije, ali nakon toga je rijetko igrao po ekshibicijama, zbog čega njegov dolazak u Umag još više dobiva na značaju. U Hrvatsku će, doznajemo, stići sa suprugom i nekoliko dana uživati u ljepotama obale.
Direktor turnira Lawrence Frankopan time će ispuniti zadatak koji je prezentirao prošle godine, da za jubilejsko izdanje nadmaši ili barem izjednači gungulu oko Agassija. S Goranom se, uostalom, ne može pogriješiti. Boljeg ambasadora Umag nije mogao zamisliti i koju god legendu da dovučete na turnir, pun stadion bit će zagarantiran.
Što se tiče popisa igrača za turnir (13.-21. srpnja), već se šuška da će i on biti osjetno jači nego prošle godine i ponuditi iznenađenja, no o tom potom. Srpanj je još daleko, ali s obzirom na događaj koji će Goran danas i službeno predstaviti javnosti, teniski fanovi imaju se čemu veseliti. Nije trava, nego zemlja, ali nema veze, uspomene će ekspresno oživjeti. Nedostajat će samo Jack Nicholson...