Prije nepunih tjedan dana Tyson Fury šokirao je Vladimira Klička i osvojio WBA, WBO, IBF i IBO naslove prvaka u teškoj kategoriji. Bila je to kamilica od meča u kojem su Fury i Kličko tijekom 12 rundi jedan drugog pogodili s mizernih 137 udaraca (Fury 86, Kličko 51) i čiji se vrhunac dogodio tek nakon što je odzvonio zadnji gong, a Irac uzeo mikrofon u ruke i otpjevao "I don't wanna miss a thing" svojoj trudnoj ženi Paris. Uz dužno poštovanje njegovim pjevačkim sposobnostima i veliki respekt prema romantičnoj gesti, meč za naslov prvaka u boksačkoj teškoj kategoriji nitko ne gleda da bi slušao ljubavnu baladu. Pogotovo ne onu iz Armagedona, filma koji već 17 godina neobjašnjivo lako mami suze ženskog roda.
Osim što je bio poprilično negledljiv, bio je to meč koji je prekinuo dugu dominaciju velikog šampiona i koji je pokazao da se još duža sjena jednog drugog boksača i dalje nadvija nad teškom kategorijom. Igrom sudbine (ili riječi),novopečeni je prvak neraskidivo vezan uz njega. Znate već tu priču - prije 27 godina mali Fury rodio se dva i pol mjeseca prerano, težak nepunih pola kile. U situacijama kad roditelji sve nade svijeta polažu u liječnike i sve molitve upućuju za život i zdravlje svojeg djeteta, John Fury otišao je korak dalje. Svojem je mališanu dao ime najopasnijeg čovjeka na svijetu, borca pred kojim su drhtali veliki šampioni i čija je brutalnost u ringu istovremeno fascinirala i plašila svijet.
Naoružan takvim talismanom, mali Tyson nije mogao izgubiti. Tog ljeta 1988. godine, "Iron" Mike Tyson bio je toliko strašan da je njegovo ime moglo preplašiti i samu smrt.
Rođen 1966. godine u jednoj od pet iskonskih njujorških općina - Brooklynu, Michael Gerard Tyson bio je predodređen za karijeru sitnog kriminalca i život proveden iza rešetaka. Čovjek za kojeg smatra da je njegov biološki otac, Jimmy Kirkpatrick, napustio je obitelj kad se rodio, a čovjek čije prezime nosi, Purcell Tyson, u njegov je život bio uključen samo s dvije riječi na rodnom listu. Njegova majka sama je podizala troje djece, ali je Tysona zapravo odgojila ulica, pogotovo kad se u njegovoj 10. godini obitelj preselila u tada opasni kvart Brownsville. Iako je bio debeljuškasti klinac koji je nosio naočale i govorio visokim i frfljavim glasićem (recept za batine), također je bio izuzetno snažan i alergičan na bullyije, makar ni njegovo ponašanje nije odstupalo od definicije te riječi. Instinkt za tučnjavu otkrio je kad je s deset godina razbio većeg i snažnijeg nasilnika koji je slomio vrat njegovom golubu. A kao što je često isticao, Mike jako voli svoje golubove.
Uglavnom, zbog krađa i sličnih prijestupa do 13. godine bio je uhićen 38 puta, sve dok napokon nije završio u popravnom domu u Johnstownu. Tamo je njegov boksački talent otkrio savjetnik u domu i bivši boksač Bobby Stewart, koji je nakon nekoliko mjeseci Tysona upoznao s čovjekom koji će promijeniti njegov život, Cusom d' Amatom.
Čovjek kojeg Tyson naziva svojim pravim ocem, u tom je trenutku bio proslavljeni, ali ostarjeli trener koji je već prebacio sedamdesetu godinu. Pod njegovom su palicom stasali Floyd Patterson i Jose Torres. Prvi je bio olimpijski prvak i zatim svjetski prvak u teškoj kategoriji kao profesionalac (ujedno prvi teškaš koji je osvojio naslov nakon što ga je izgubio), dok je drugi profesionalni prvak u poluteškoj kategoriji. No, obojica su zlatne dane imali krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, a Cus je do Tysona nestao iz oka javnosti, makar je u boksačkim krugovima i dalje bio cijenjen.
Ostarjeli D'Amato i neobuzdani 14-godišnji Tyson bili su kao stvoreni jedan za drugog. Mike će danas prvi reći: "Ne možete pričati o meni bez da spomenete njega i ne možete pričati o njemu bez da spomenete moje naslijeđe."
Osim što je bio toliko potrebna očinska figura u Tysonovom životu, D'Amato je kao trener razvio stil koji je savršeno odgovarao fizionomiji nabijenog i za gabarite teške kategorije niskog Tysona. Mike je dosegnuo tek 178 cm, imao je raspon ruku od 180 cm, ali je zato bio izuzetno brz i građen kao tenk.
Cusov „peek-a-boo“ stil ime je dobio po dječjoj igrici u kojoj se obje ruke stavljaju na oči. Prevedeno na gard u ringu to je odgovaralo položaju u kojem bi boksač obje ruke stavio ispred lica, malo ispod očiju i spustio bradu, tako da ga je čim teže udariti. Iz tog stava borac može brzo udariti snažnim i čvrstim direktom, te pokretima glave i gornjeg dijela tijela u stranu eskivirati udarce suparnika. Pritom su cijeli napad i obrana podrazumijevali aktivno kretanje boksača, ne samo čekanje udarca. Tysonovi mečevi u prvoj fazi njegove karijere (do zatvora), a donekle i kasnije, školski su primjer ovog stila, razvijenog do perfekcije.
Gotovo u svakom pogledu, Cus D'Amato bio je Tysonov Obi Wan Kenobi, a Tyson njegov Anakin Skywalker. Sila je u neviđenim količinama bila u mladom učeniku, ali i tamna strana cijelo je vrijeme vrebala, što će kasnije u velikoj mjeri obilježiti Tysonovo nasljeđe.
Već na samom početku karijere počela se stvarati legenda o velikom udaraču Tysonu. Kao 14-godišnjak u ring je ulazio protiv starijih momaka i u pravilu nizao nokaute kao na traci. Jednog suparnika srušio je nakon samo devet sekundi, što je po Tysonovim pričama i danas nedosegnuti rekord. Kao amater je dvaput osvojio juniorske Olimpijske igre (81,82), ali se ipak nije uspio plasirati na OI u Los Angelesu 1984.
Profi debi imao je početkom 1985., s napunjenih 18 godina na plećima i prvih 11 mečeva dobio nokautom, od čega osam u prvoj rundi. No, njegova bajka došla je do prvog preokreta. U studenom 1985. godine preminuo je Cus D'Amato, jedini pravi oslonac koji je Tyson do tog trenutka imao u svojem životu. Iako trenerski dio posla nije patio, budući je Tysona preuzeo D'Amatov pomoćnik Kevin Rooney, mentor i svojevrsni otac nestao je iz Mikeovog života. Mnogi ljudi, čak i sam Tyson to smatra presudnim trenutkom njegove karijere i života: „Kad je umro Cus ostao sam bez usmjerenja. Nakon toga su počeli moji pravi problemi.“
U ringu se to nije osjetilo. Samo u prvoj godini karijere borio se 15 puta, a kako je po brzom postupku rješavao nedoraslu konkurenciju tako je i rasla kvaliteta njegovih protivnika. Ishod je ostao isti – nokauti u prvoj rundi, sve dok u 20. i 21. meču karijere nije naletio na J amesa Tillisa i Mitcha Greena koji su izdržali svih deset ugovorenih rundi na kraju kojih je Tyson slavio jednoglasnom odlukom sudaca.
Posebno je žilav bio Mitch Green koji nikako nije htio pasti, ali mu je Tyson ipak izbio zlatni zub koji je sletio ispred novinara koji su pratili meč. Green Tysona nije mogao smisliti te ga je konastantno prozivao po medijima, a dvije godine nakon njihova meča navukao u uličnu borbu epskih proporcija u kojoj ga je Tyson prebio kao psa, pritom slomivši ruku. (Mnogo kasnije Tyson će o incidentu pričati u genijalnom stand-up šou „Mike Tyson: Undisputed Truth“ u kojem se prisjeća kako navodno nadrogirani Green nikako nije htio odustati od borbe te ga je slijedio kroz Harlem u maniri koje se ni ultra-nabrijani zombiji ne bi posramili.)
S položenim ispitima protiv ozbiljnijih boksača, samo godinu i pol nakon profi debija 20-godišnji Tyson u Las Vegasu se borio protiv Trevora Berbicka za WBC naslov prvaka u teškoj kategoriji. Jamajčanin, koji je boksao pod kanadskom zastavom, bio je najpoznatiji kao čovjek koji je pobijedio očito bolesnog Muhammada Alija u njegovom zadnjem meču, što je bio nedostojni i tužni kraj neusporedive karijere. Protiv zdravog Tysona u naponu snage nije izdržao ni dvije pune runde, a Mike je s 20 godina i 4 mjeseca postao najmlađi svjetski prvak u povijesti teške kategorije, što je rekord koji će teško biti srušen.
Svojom pobjedom Tyson je oduševio javnost, a novinari nisu tratili vremena da ga usporede s najvećim prvacima u povijesti teške kategorije. S naslovom oko pasa i 26 nokauta u 28 mečeva u kojima nije ni primirisao porazu, Iron Mike bio je u naponu snage. Kad je odzvonio prvi gong u meču, suparnike bi u pravilu pomeo uragan od sto kila mišića čiji je jedini cilj bilo uništiti sve što mu se nađe na putu. Da je netko bacio frižider na njega u tom trenutku, vjerojatno bi ga razbio šakom. Pritom ne treba zaboraviti i njegove boksačke vještine. D'Amato i Roooney nisu samo izbrusili dijamant, nego stvorili tehnički potkovanog borca koji je pametno koristio svoje prednosti – brzinu i snagu.
Tysonov uspon prema tituli neospornog šampiona teške kategorije bio je iscrtan, ali različite stranputice polako su dobivale svoje obrise…