Nedavno je na web stranici britanskog lista Guardian objavljen iscrpni članak o tome kako su UFC i MMA pokorili borilački svijet. Nakon dvadesetak minuta uloženih u čitanje detaljnog teksta teško je ne diviti se braći Fertitta i Dani Whiteu koji su jednu ranjivu, poluilegalnu firmu digli iz pepela do statusa profesionalne, profitabilne i ultra-popularne organizacije.
U UFC-u uvijek ima zanimljivih borbi, najbolji borci jedni druge ne izbjegavaju suludim izgovorima, a svjetski prvak je, kako to logika naslova nalaže, samo jedan po kategoriji. Kada su tražili način kako organizirati UFC, braća Fertitta su model potražili u izdanju magazina Ring (nekad biblije boksa) iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je u boksu bilo samo osam kategorija, jedan svjetski prvak, a cijeli sport se po popularnosti u Americi mogao mjeriti s tada neprikosnovenim baseballom.
Gotovo šest i pol desetljeća kasnije svijet boksa je kao jedna velika rasturena obitelj koju čak i bliža rodbina izbjegava. Mnogobrojna i zavađena čeljad između sebe je podijelila nasljedstvo fragmentirajući ga na suludih 17 kategorija, od kojih svaka poznaje minimalno četiri "svjetska prvaka" koje krune organizacije WBA, WBC, IBF i WBO (uz napomenu da WBA rangira i "privremene", "regularne" i "super" šampione, kako god glupo to zvučalo). Time je ugled sporta, koji se ionako kroz povijest borio s rasizmom, utjecajem mafije i još uvijek aktualnom korupcijom pao na nikad nižu razinu. Od plemenite vještine nije ostalo ni slova, a napušteni teritorij razočaranih fanova napunio je UFC svojom briljantnom strategijom i nepogrešivim nosom za željama publike.
Pritom se meteorski uspon UFC-a savršeno poklopio s padom nekad zlatne guske boksa - teške kategorije. Nakon atraktivnih i burnih 90-ih godina koje su pružile pregršt antologijskih borbi, velikih šampiona i vrhunske tv-drame, stiglo je siromašno prvo desetljeće novog stoljeća čija je zadnja velika borba, barem što se gledanosti tiče, bila ona između Lennoxa Lewisa i ljušture Mikea Tysona, koju je prethodni dobio nokautom u osmoj rundi. Nedugo nakon toga Lewis je svladao Vitalija Klička pomalo sretnim prekidom u šestoj rundi (razbijena arkada Ukrajinca previše je krvarila), objesio rukavice i prepustio tešku kategoriju dugotrajnoj tiraniji braće Kličko. To se pogotovo odnosi na mlađeg Vladimira koji je svojim proračunatim stilom, preciznim lijevim direktom i povremenom "željeznom" desnicom devet i pol godina odvraćao svakog pretendenta na tron najboljeg.
Kako su Vladimir i Vitalij punili pod ringa nedoraslim suparnicima, tako je i padao interes za njihove borbe. Svoje su mečeve preselili u Njemačku, dok je u SAD-u, dotad bogatom dvoru na kojem se okupljala krema teške kategorije, vladala neviđena pustoš. U sportu prožetom problemima i bez pravog izazivača za naslov(e) bilo bi nepravedno za pad popularnosti okriviti samo dosadno efikasan stil braće Kličko u ringu, kao i pristojnost izvan njega, ali ostaje činjenica da je mnogim fanovima boksa spomen teške kategorije izazivao tek provalu nostalgije prema nekim boljim vremenima.
No, prije nekoliko godina situacija se počela mijenjati. Pojavili su se novi talenti, Vladimir je polako ostario, a Vitalij iz boksačkog ringa nepovratno preselio u nimalo bezazlenu arenu ukrajinske politike. Hardcore fanovi pratili su uspon sirovog, ali zabavnog nokautera Deontayja Wildera, gledali kako Anthony Joshua osvaja zlato u Londonu i brzom linijom dolazi do borbe za IBF titulu preko 15 borbi i 15 ispruženih suparnika na podu ringa te slušali kako brbljavi i duhoviti Kralj cigana Tyson Fury prijeti da će srušiti Klička i postati svjetski prvak. I gle čuda, bi tako.
U kronično dosadnoj borbi u kojoj su udarci padali često kao kiša u Sahari Fury je nakon 12 rundi odlukom sudaca svladao letargičnog Klička i tako tešku kategoriju simbolički doveo pred svitanje nove ere, jedne koja sigurno neće parirati zlatnim sedamdesetima, vjerojatno ni burnim devedesetima, ali koja bi mogla vratiti značajan dio otuđene publike (ako se taj grozan meč zaista pokaže kao prijelomnica prema boljim danima, bit će to zgodna ironija).
Nakon što je Fury s trona skinuo Klička vidjeli smo nekoliko zanimljivih borbi u kategoriji ( Joshua - Whyte, Ortiz - Jennings i donekle Wilder - Szpilka), ali prave stvari na raspored dolaze u sljedeća tri/četiri mjeseca kada nas čekaju tri borbe za naslove s podjednakim omjerom starih i novih faca, dok nekoliko legitimnih izazivača gradi put prema borbi za titule. Ukratko ćemo prezentirati svaku od borbi za "naslov", reći po koju o borcima i još koju o ulozima u mečevima te predstaviti boksače koji čekaju u redu za svoju šansu.
Fury - Kličko II ili jedina borba koja odlučuje svjetskog prvaka
Od trenutka kada je Fury (25-0, 18 KO) šokirao Klička (64-4, 53 KO) i nasred ringa zapjevao svojoj ženi ljubavnu baladu bilo je jasno da ćemo vidjeti uzvrat tog meča. Ne zato jer netko ponovno želi gledati bezbrojne eskivaže i pikanje direktima Irca ili teško probavljivu neodlučnost i oprez Klička, već zato jer čovjeku koji je bio legitimni prvak toliko dugo naprosto morate dati šansu da vrati naslov i izbriše iz sjećanja gromorozno izdanje nedostojno njegovog nasljeđa. U igri su dva naslova - WBA i WBO, ali i jedina legitimna titula svjetskog prvaka (njih najbolje možete pratiti na stranici Transnational boxing boarda na kojoj neovisni i ugledni boksački novinari diljem svijeta drže i u skladu s rezultatima mijenjaju listu legitimnih prvaka i renking izazivača).
Iako su datum i lokacija već trebali biti odlučeni - vjerojatni termin je negdje u svibnju ili lipnju, a mjesto Allianz Arena ili neki drugi stadion u Njemačkoj - na konačnu potvrdu još uvijek čekamo, a pritom nam Fury krati vrijeme svojim mnogobrojnim provalama kojima ili skandalizira ili zabavlja, a svakako drži interes javnosti. Gorostasni Irac je popljuvao konkurenciju, provocirao Wildera nakon njegove pobjede u siječnju, nazvao UFC sranjem, uvrijedio LGBT populaciju, nabio IBF-ov pojas prvaka u wc školjku nakon što su mu ga iz samo njima shvatljivih razloga oduzeli te čak najavio kraj karijere. No, valja napomenuti kako Furyja ne treba previše uzimati za ozbiljno, budući da medijski prostor uglavnom shvaća kao priliku za promociju i zajebanciju. S druge strane, Kličko je ostao vjeran sebi - tiho i mirno čeka objavu datuma meča i priliku za iskupljenje.
Kladionice, dosta novinara i trenera prednost u uzvratu daju Ukrajincu, uglavnom zato jer nitko ne vjeruje da dvaput u nizu može bit toliko loš. Ako ćemo biti iskreni, ni Fury u prvom meču ničim nije pretjerano oduševio te bi ga tek pobjeda u uzvratu potvrdila kao prvaka o kojem možemo razmišljati na duže staze.
Wilder - Povetkin ili borba za prvog izazivača
Deontay Wilder (36-0, 35 KO) od siječnja prošle godine oko pasa nosi WBC pojas koji je osvojio u borbi protiv Bermanea Stivernea, no pokraj aktivnih Furyja i Klička taj trofej je tek razmetljivi zeleni remen koji mu ne daje za pravo da se naziva svjetskim prvakom, ma koliko god se ponosio svojom titulom. "Brončani bombarder" naslov je obranio tri puta, ali nijednom protiv suparnika koji je bio rangiran u top 10 teškaša svijeta - za jednoga od njih, Erica Molinu, ni najzagriženiji fanovi izvan Teksasa nisu čuli prije nego je najavljeno da će se boriti s Wilderom. Štoviše, Deontay u nijednoj od tih obrana nije impresionirao, brutalni nokaut Szpilke na stranu, ali je svoj karijerni skor napumpao na 36 pobjeda i 35 nokauta, od čega je 90 posto njih bilo protiv boksačkih anonimaca ili olinjalih veterana.
Sljedeći izazivač dolazi iz znatno bogatije niše - 36-godišnji Rus Aleksandar Povetkin (30-1, 22 KO) je kao amater osvojio sve što se osvojiti da, a kao profesionalac je pobijedio niz ozbiljnih suparnika te jedini poraz doživio 2013. od Vladimira Klička, u borbi koju ćemo prije svega pamtiti po groznom sucu u ringu koji je Ukrajincu dopuštao hrvačke zahvate kao da je riječ o natjecanju grčko-rimskog stila na Olimpijskim igrama, a ne boksačkom meču. Povetkin je u međuvremenu nanizao četiri pobjede protiv respektabilnih boraca (dvojica su bila u top 10) te osvojio pravo prvog izazivača za WBC naslov. Ni ovdje datum i lokacija ogleda nisu još poznati, ali za očekivati je da ćemo meč gledati u svibnju i to u Rusiji, budući da je Povetkinov promotor Rabinskij ponudio izdašnih 7.16 milijuna eura za organizaciju meča, od čega će veći dio kolača pripasti Wilderu (4 milijuna plus milijun za pobjednika).
Povetkin je 13 cm niži od Wildera te ima osjetno kraći raspon ruku, ali je tehnički miljama ispred Amerikanca. Ne mlatara bez veze rukama te zna skratiti distancu da bi došao do prilike da "odradi" suparnika iznutra. Još uvijek sirovom Wilderu mogao bi zadati ozbiljne probleme, tim više što Amerikanac previše opušteno shvaća koncept obrane te se spuštenog garda nepotrebno frajeriše po igru. No, zato ima desnicu a la Thorov malj koja je u stanju učiniti svako brojanje do deset nepotrebnim, pod uvjetom da se za takav udarac pruži prilika. Protiv Szpilke je došla tek u devetoj rundi i to više zbog propusta Poljaka nego pritiska Amerikanca...
U svakom slučaju, pobjednik će vrlo vjerojatno na jesen ukrstiti rukavice s pobjednikom meča Fury/Kličko. Ako to bude Wilder, očekujte veliki spektakl preko bare.
Joshua - Martin ili premijerni bal mlade zvijezde na velikoj sceni
Mnogi će reći da na mišičavim plećima Britanca Anthonyja Joshue (15-0, 15 KO) leži budućnost teške kategorije. Zlatni olimpijac iz Londona ima 26 godina i samo 15 profesionalnih mečeva od kojih je tek jedan trajao preko treće runde. Već je nekoliko puta napunio londonsku O2 arenu, britanski ga mediji i navijači obožavaju, a samo u zadnjem meču protiv rivala iz amaterskih dana Diliana Whytea zaradio je više od 3 milijuna funti, što je više nego je Wilder ikad vidio u karijeri. Iako je logični plan njegovog promotora Eddieja Hearna bio da ga još barem godinu dana teše u mečevima s kvalitetnom, ali ne svjetskom klasom boksača, ukazala se prilika da se bori za IBF naslov, isti onaj kojem je Fury vrijednost i mjeru odredio obujmom wc školjke.
Taj je naslov u bezveznom meču protiv Vjačeslava Glazkova u siječnju osvojio malo poznati Amerikanac Charles Martin (23-0-1, 21 KO) koji je nokautirajući prolaznike kroz tešku kategoriju nekim čudom dospio na na drugo mjesto izazivača za IBF titulu. Naslov je osvojio ne zbog svoje vještine, već zbog ozljede koljena suparnika, pritom ne impresionirajući nikoga. Riječ je o fizički velikom i snažnom boksaču (visok je 196 cm, težak 113 kilograma) koji je još uvijek nepoznanica jer praktički nije bio ni u jednom ozbiljnom meču. Ipak, treba mu se odati priznanje što je naslov odlučio braniti protiv Joshue, kada je mogao odabrati puno lakšeg suparnika.
Blagu prednost u meču ima četiri godine mlađi Joshua koji je u ringu ponekad izgleda kao inkarnacija Georgea Foremana iz mlađih dana - fizički je izuzetno snažan (198 cm i 113 kila mišića), mentalno čvrst te ima čelične šaka koje melju suparnike žestinom koju možda ni Wilder ne posjeduje. Protiv Whytea je dokazao da je u stanju primiti snažan udarac i ostati na nogama te izdržati više od tri runde bez da kolabira od umora, ali mora poraditi na kretanju i držanju garda kroz koji ponekad prođu direkti i krošei koji to ne bi smjeli. Srećom po njega, ima mjesta i vremena za napredak, a pritom i priliku da osvoji zgodnu IBF-ovu sitnicu protiv borca koji naizgled savršena prilika za ulazak na veliku scenu.
Meč će se održati 9. travnja u londonskoj O2 areni, bit će prenošen preko pay-per-view prijenosa na Sky Sportsu, a 18 000 mjesta u dvorani rasprodalo se za, pazite ovo, 90 sekundi.
Luis Ortiz ili boksač protiv kojeg se nitko ne želi boriti.
Kubanac Luis Ortiz (25-0, 22 KO) je impozantni boksač s kojim se nitko od ranije navedenih ne bi htio ogledati. "Pravi King Kong" ima 37 godina, bogato amatersko iskustvo i 193 cm visoko i 110 kilograma teško tijelo kojim se odlično kreće ringom i lako dolazi u priliku da s distance nemilice pogađa suparnika, čemu mu najviše pomaže raspon ruku od zapanjujućih 213 cm. U svojim najboljim trenucima pomalo vuče na legendarnog Sonnyja Listona, svjetskog prvaka protiv kojeg je svoj put prema slavi izgradio Muhammad Ali. Ortiz je pažnju fanova i novinara priskrbio u prosincu 2015. kada je deklasirao Bryanta Jenningsa koji je prošle godine lijepo namučio Klička, a prošlu subotu namlatio je veterna Tonyja Thompsona s kojim se borio samo zato jer nitko drugi nije želio s Kubancem u ring.
Mrlja na njegovoj karijeri je suspenzija zbog korištenja anaboličkih steroida koja mu je priskrbila reputaciju prljavog borca. No, vještinu i snagu mu nitko ne može osporiti, a zbog male nagrade u eventualnoj pobjedi protiv njega (ima bezvrijedni "privremeni" WBA naslov i minimalnu pažnju fanova), rizik poraza od 37-godišnjeg Kubanca se nikom ne čini kao privlačna opcija. Sljedeći suparnik bit će mu Bjelorus Aleksandar Ustinov, što baš nikog nije oduševilo. Da je pravde, borio bi se za naslov najkasnije sljedeće godine.
David Haye ili povratnik koje nismo očekivali
Britanac David Haye (27-2, 25 KO) svojedobno je bio strah i trepet lakoteške kategorije, pa WBA prvak u teškoj kategoriji koji je 2011. godine uvjeravao svijet da će srušiti Vladimira Klička. To se naravno nije dogodilo, a Haye je nakon tog meča sredio sunarodnjaka Dereka "Del Boya" Chisoru i zatim pauzirao tri pol godine prije nego što je na iznenađenje mnogih najavio povratak u siječnju ove godine. Za svoju prvu žrtvu nakon dugotrajne pauze odabrao je požeškog zeta, Australca Marka De Morija, kojeg je ekspresno nokautirao u prvoj rundi.
Iako je borba bila prekratka da bi se moglo izvući neke velike zaključke o Davidu Hayeu 2.0, očito je da je Britanac znatno ojačao i prebacio 100 kila mišićne mase, a da pritom na prvi pogled nije izgubio ništa od svoje brzine. Njegov sljedeći suparnik još se ne zna, ali 35-godišnji Haye je prepoznatljivo lice, popularno među fanovima i privlačno promotorima zbog financijske koristi koju može donijeti na pregovarački stol. Ako pobijedi još dva kvalitetna suparnika do kraja godine, 2017. mogao bi se naći u borbi za naslov protiv sunarodnjaka Joshuae ili čak Tysona Furyja, pod uvjetom da će obojica još držati naslove. Ti mečevi kao da viču "Wembley, Wembley..."
Joseph Parker ili mlada nada u sjeni Joshuae
Novozelanđanin Joseph Parker (18-0, 16 KO) najmlađi je u ovoj skupini - ima samo 24 godine, ali impresivan skor i fizičke predispozicije koje mirišu na novog prvaka. Dovoljno je visok i snažan (193 cm, 108 kilograma) da se može nositi s bilo kojim suparnikom, ali i opako motiviran da postane prvi svjetski prvak iz svoje zemlje. Dio motivacije vuče od svojeg trenera Kevina Barryja koji je svojedobno vodio velikog udarača i nesuđenog nasljednika Mikea Tysona iz 90-ih godina, Davida Tue. Barry nije prežalio činjenicu da Tua nije osvojio naslov prvaka i Parkera je shvatio kao drugu šansu da ostvari životni san.
Kao i lijep broj gore spomenutih teškaša i Parker je poznat kao opaki nokauter, kojeg uz to krasi dobro kretanje ringom i solidna obrana. No, nije se još suočio s pravim suparnikom (možda ćete se tek sjetiti ostarjelog Francisa Bothe), a čini se da treba dosta poraditi na kondiciji budući da mu se nakon intenzivnih rundi u kojima nije uspio dovršiti suparnika zna dogoditi maleni pad. Njegov sljedeći suparnik bit će visoko rangirani, top 10 boksač Carlos Takam koji će mu pružiti prvi pravi test karijere, ali i mogućnost da se bori za IBF naslov, budući da je riječ o eliminacijskom meču za izazivača. Joshua je već najavio da se veseli potencijalnoj borbi s Parkerom, što bi bio okršaj dva najveća potencijala u teškoj kategoriji, ali i prilika Parkeru da izađe iz sjene razvikanog Britanca.