Varaždinac osvojio Svjetski kup u spustu na divljim vodama

ZAGREB - Varaždinski kanuist Emil Milihram ove je godine, nakon zlata na SP-u u Španjolskoj, osvojio najsjajnije odličje i u Svjetskom kupu spustaša na divljim vodama. Hrvatski prvak nastavlja u velikom stilu tamo gdje su stali njegovi trenutačni učitelji, također bivši svjetski prvaci Tomislav Crnković i Tomislav Hohnjec. Zahvaljujući Milihramu, Hrvatska se iznova potvrdila kao svjetska divljevodaška velesila. Tradicija traje desetljećima, unatoč činjenici da u zemlji nemamo nijednu uređenu divljevodašku stazu.

Mnogi u Hrvatskoj možda nisu ni čuli za njega, a Emil je najbolji na svijetu. On je kao Jakov Fak u biatlonu, u krajnjem slučaju kao i Janica i Ivica Kostelić. Uz minimimalne uvjete i podršku, ti su sportaši dohvatili svjetski vrh, svatko u svojoj ‘domeni’. Da, nažalost, Milihram je u Hrvatskoj gotovo anoniman sportaš. ‘Svjetla pozornica’ i materijalna satisfakcija za veliki uloženi trud rezervirani su za neke druge. Emilu to samo ponekad smeta:

- Moram priznati, često se taj osjećaj pojavi, no to ne traje dugo. Otkad sam s 13 godina počeo trenirati, nikad mi motiv nisu bili slava ili novac. Jedino što me pokreće je neponovljivi osjećaj slobode koji imam dok jurim niz vodenu ‘stihiju’. Tada sve nestaje i tu sam samo ja, voda, valovi, sloboda. Sam ovisim o sebi. Lijep je osjećaj pobijediti i nadvisiti suparnike nakon takvog divljeg spusta. Veći mi motiv ne treba.

Usporedbe s onima koji možda manje ulažu, a više dobijaju vrlo su česte:

- Pitaju me to ljudi puno puta, no ne uspoređujem se s nogometašima ili bilo kojim drugim sportašima. Nogomet je svijet za sebe, to i nije samo sport. Nema jala, taj osjećaj ne poznajem. Divlje vode su moje prirodno okruženje, tu jednostavno uživam.

Emil je iz Varaždina, trenira uglavnom na Dravi, koja baš i nije prava divlja voda.

- Uvjeti su na Dravi odlični, ne žalim se. Najvažnija je ipak fizička priprema. Već sam dugo na divljim vodama i taj mi je osjećaj usađen sam po sebi. Hrvatska nema pravu ‘stazu’, no ja se nekako snalazim.

I Emilu je, kao i mnogim drugim sportašima iz ‘malih sportova’, akademska naobrazba vrlo važna. Od njegovog se sporta, kako god zahtjevan bio, ne može osigurati egzistencija:

- Sada sam na vrhu, želja mi je tu još neko vrijeme ostati. No, u planovima mi je Viša trenerska škola na Kineziološkom fakultetu. Naravno, jednog dana želim biti trener i želim svoje znanje prenositi na drugu djecu. Moj je uspon krenuo prije 5-6 godina kada sam prekinuo suradnju s ocem i kad sam počeo raditi s Tomislavom Hohnjecom koji je i sam bio svjetski prvak. Ono što sam ja dobio od njega, to ću ja jednog dana prenositi drugim klincima.

Da, i u slučaju Emila Milihrama radi se o čistoj esenciji sporta.