Kostelić: Do Sljemena će sve biti OK!

U ruci su bile Pripovjetke i novele Guya de Maupassanta, a iza njega još jedan dan rehabilitacije.

- Koja mi je to rehabilitacija? Mislim da ih je bilo više od deset, ne brojim baš. Ne opterećujem se time, to je jednostavno tako.

Ante Kostelić reći će kako su Daruvarske toplice zlatni rudnik Hrvatske, po tome koliko su dobre za oporavak, međutim, Ivica bi sigurno volio da je u tom zlatnom rudniku morao što manje boraviti. No, skijanje je takvo, nikad ne znaš što te čeka iza ugla. Tako je nakon posljednje ozljede meniska, čak sedme operacije na desnom koljenu, naš najbolji skijaš morao ponovo posjetiti taj zlatni rudnik, pišu Sportske novosti.

SAZNAJTE SVE O SPORTU NA STRANICAMA SPORTSKIH NOVOSTI

Mobitel je isključio čim je došao, koncentracija na oporavak je maksimalna.

- Koljeno je dobro. Zadovoljan sam kako prolazi rehabilitacija, sve ide po planu - izvještava zadovoljno Ivica nakon osmog dana boravka u Daruvarskim toplicama. Na žalost, boravak po bolnicama i toplicama mu je već praktički kao domaća atmosfera. Što mu prvo padne na pamet dok se spomenu ta dva pojma - bolnica i rehabilitacija?

- Ništa, prihvatimo se posla - reći će uz smiješak. - Već znam sve što me čeka, nemam nikakvih posebnih pitanja. Posebno kad su u pitanju stvari koje sam već prije operirao. Znam što moram napraviti, što moram izbjegavati i na neki način mi je to sad već sve rutina.

Što mu je najteže u cijelom tom procesu?

- Ovisi koliko je teška ozljeda, ali uglavnom, prvi dio kada si ograničen na štake, dosta je težak. Kad već možeš hodati i raditi neke vježbe, onda je puno zanimljivije.

Ozljede su, na žalost, postale sastavni dio skijanja, međutim, neki su ipak više stradavali od drugih. U toj skupini je i Ivica. Je li se ikad pitao, “Bože, zašto baš ja?”

- Pitao sam se na početku kako to da baš ja uvijek moram nadrapati? Ali poslije se više i ne pitaš, jer znaš da si vjerojatno prvi koji će nadrapati.

Zašto? - Ne znam, neki vjerojatno imaju peh s ozljedama i to moje desno koljeno je već dosta izbombardirano i jako je osjetljivo.

Fizički povratak je jako težak, dovesti tijelo opet u stanje za iznimne napore. Međutim, ni psihički oporavak sigurno nije lagan. Pogotovo kad ti se to događa toliko puta.

- Je, psihički je teško, ali prvih nekoliko puta. Posebno prvi put. Jer najveći je strah pred onim što ne poznaješ i shodno tome prije prve operacije imaš tisuću pitanja na koje nemaš odgovora, zabrinut si. Prije sam poslije jedne operacije križnih ligamenata mislio da sam gotov jer sam čuo da se neki ljudi nikad nisu vratili nakon ozljede križnih. Onda pomisliš, kaj sad? Imao sam 18 godina i mislio da je to završetak, gotovo. Ali slijedom događaja na kraju sam bio taj koji poslije treće-četvrte operacije križnog zna odgovore na sva pitanja. Psihički je uvijek teško prvih nekoliko dana kad gledaš kako ti tijelo propada, ali vratiš se.

Što Ivicu svaki put izvuče?

- Jednom sam poslije operacije bio strašno komiran i onda sam otišao u prostoriju gdje svi imaju terapiju. Tamo su bili ljudi koji su bili bez ruku, nogu, bilo je svakakvih puno težih ozljeda i tragedija i onda sam rekao sam sebi, “kaj ja uopće prigovaram? Pa ja sam prošao dobro, uopće nisam platio visoku cijenu i još imam šansu”. Ima tu ljudi koji uopće više nemaju šansu, a još uvijek vježbaju i ne popuštaju. Takvi ljudi su mi otvorili oči da vidim da meni zapravo nije ništa i da je samo pitanje koliko ću uložiti u to da se vratim.

I on će svaki put uložiti maksimum.

- Nakon prvih, najtežih dana, uđeš u neku kolotečinu, na terapiji si, imaš već neke svoje sitne ciljeve, koji te jako vesele kad ih ispuniš i to te motivira da ideš dalje.

Je li se ikad pokolebao i pomislio “ne mogu više”?

- Ne. Najlakše je od svega odustati, ali drugi korak poslije toga je da ne odustanete. Jer možete ili odustati ili ne odustati. Ako odlučite da nećete odustati, možete odlučiti koliko ćete truda uložiti. Ništa, gotovo ništa, puno, najviše što možete... A onda kao sportaš, budući da si već naviknut na to da daješ najbolje od sebe, tako daješ i u rehabilitaciji. I rehabilitacija vam postane kao trening, budući da nemaš ništa drugo za raditi. Treninga nema i svu svoju energiju i duh možeš usmjeriti samo na to da imaš što uspješniju rehabilitaciju.

Janica je u jednom trenutku odlučila kako joj je dosta svega toga. Dosta trpljenja bolova, dosta rehabilitacija i sve one crne strane koju skijanje nosi sa sobom. Ivica je u istim problemima kao što je bila i ona budući da kad nisu u pitanju koljena, jave se leđa, kad se leđa smire, dođe opet koljeno... Koliko je još dugo spreman sve to trpjeti?

- Spreman sam trpjeti bolove dokle god su podnošljivi, a podnošljivi su do mjere do koje mi kažemo da su podnošljivi. Sve ovisi o tome koliko ste motivirani da trpite te bolove. I tu onda dolazi pitanje motivacije, je li vaša motivacija novac, ili veselje drugih ljudi, ili vaše vlastito veselje ili nešto drugo.

Što je vaša osnovna i najveća motivacija?

- Ljubav prema sportu. Ne ljubav prema rezultatima, nego ljubav prema sportu. Možda je teško to shvatiti navijačima ili ljudima koji se nisu bavili sportom, ali osnovna stvar koja bi trebala pokretati sportaša je ta ljubav prema sportu, zadovoljstvo da se tim bavi, i ne samo trening, nego sve što znači skijanje ili bilo koji drugi sport. U skijanju je to i priroda, snijeg, zima, sloboda, dobar osjećaj. To je bitno, to je ono što te hrani. Naravno, ako na to dolaze dobri rezultati, onda još bolje, ali ako ne dolaze, onda je jedino što vam pruža zadovoljstvo to da radite ono što volite. Kad ne mogu raditi ono što volim, onda još više uviđam to sve i shvaćam da bih bio tamo pa makar bio i posljednji. Samo da sam tamo i da se mogu skijati, jer to mi najviše fali.

Znači, i kad više ne bude vrhunskih rezultata, Ivica će nastaviti sa skijanjem?

- Da, ako mi zdravlje to dopusti. Naravno, mislim da treba reći neku realnu granicu dokad ćeš otprilike skijati, jer sigurno neću skijati do 40. godine, kao npr. Patrik Jaerbyn, međutim, nadam se da ću skijati do ZOI u Sočiju 2014. To je nekakvo realno vrijeme za prestanak.

Gleda li utrke dok je na terapijama?

- Gledao sam slalom i super G. Nije baš lagano gledati, ali zanimao me slalom. Mada, da moram propustiti cijelu sezonu, ne bih gledao. Ovako još imam nekakve šanse ove sezone.

Ima još puno šansi, budući da rehabilitacija teče po planu, već je ovih dana oprobao snijeg u okolici Daruvara. Sve veće su i šanse da će nastupiti na Snježnoj kraljici na Sljemenu 6. siječnja.

- Pitanje je kako će koljeno reagirati kad se počnemo skijati, ali iz ove perspektive izgleda da će biti OK do Sljemena. Koljeno se uopće ne buni, na svako novo opterećenje odgovara pozitivno, tako da bi trebalo biti dobro.

Glavni cilj ove sezone su, naravno, ZOI u Vancouveru. Koliko Ivica može biti spreman do tada?

- Ako odvozim sve utrke u siječnju u Svjetskom kupu, onda ću za Vancouver sigurno biti spreman i mislim da se ova stanka ne bi smjela osjetiti. Za Olimpijske igre si i posebno motiviran, pa i ako bude koja rupa u formi, motivacija bi to mogla nadoknaditi.

O nastavku sezone u Svjetskom kupu, pak, Ivica ima vrlo jednostavno rješenje.

- Treba voziti dalje što se bolje može.

Što misli tko će biti u vrhu?

- Mislim da će biti jako zanimljivo, slično kao i prošle sezone. Bit će dosta kandidata za veliki Globus, a mislim da najbolju šansu ima Raich, teško će ga biti pobijediti ove sezone. Dobro vozi sve discipline i zaslužuje da bude na vrhu. Svindal je odličan, Cuche i Janka su dobri. Janka nije favorit broj 1, ali iz sjene sigurno ima šansu. Mislim da će opet biti kao i prošle godine, 1-2-3 će dijeliti Cuche, Raich i Svindal.

Čime bi Ivica bio zadovoljan na kraju sezone?

- Ne znam, gubitak ovih utrka puno znači i sad stvarno ne mogu reći ništa pametno. Naravno, fenomenalno bi bio da budem zdrav, to je nešto čime bih bio jako zadovoljan.