Jelušić: Skijali smo prije Kostelića, a skijat ćemo i nakon njih

ZAGREB - Život u sjeni može biti ugodan, ali može i frustrirati. Hrvatsko žensko skijanje osuđeno je na zavjetrinu Ivice Kostelića i snalaženje u njoj. U takvom okruženju vjetar možda ne puše tako jako, ali i suncu treba malo više da se probije. Ana Jelušić i dalje je ona od koje se očekuje da bude lokomotiva. Ona to i jest, ali dojam je da je u netom završenoj sezoni trebala malo jače povući ostatak vlaka.

- Napravljen je mali korak unatrag, to se ne može sakriti, ali i dalje sam u prvoj slalomskoj grupi i to me veseli. Prošle sam sezone završila kao 12. u slalomu, ove sam 13. pa se može reći da su sezone bile slične. Naravno, kada tako mnogo uložiš u treninge, nadaš se boljem, ali ne vrati ti se uvijek - osvrnula se 23-godišnja Riječanka i zamolila za besplatni oglas:

- Odmah prodajem cijelu svoju sezonu za jedno postolje, i to prvom ponuđaču! Plasman među tri diže sve na višu razinu, mijenja kompletni dojam.

Dojam je nešto što bi Ana svakako htjela popraviti jer joj se često čini da su njezina postignuća loše percipirana.

- Smeta me kada se moji rezultati tretiraju kao manje vrijedni u odnosu na neke druge sportove. Primjerice, Ivan Ljubičić se pomakne na 13. mjesto na svijetu i to se, s pravom, tretira kao čudo, a moje 13. mjesto kao polurezultat.

Olimpijske igre bile su razočaranje. Realno je kazala kako se s OI pamti samo medalja, a dvanaesto slalomsko mjesto izazvalo je dosta podcjenjivačkih reakcija.

- Da, bilo je komentara tipa ‘što ih uopće šaljemo u Vancouver kad su tako loše’. Ja sam ispunila kriterije u svim skijaškim nacijama za plasman na OI, a to je jedan plasman među osam ili dva među 15. Dakle, imala bih svoje mjesto i u Austriji, Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj reprezentaciji.

Direktor Pavlek najavio je neke rošade unutar reprezentacija, prije svega u ženskoj i B selekciji.

- Nije još bilo nikakvih sastanaka, ali nakon svakog olimpijskog ciklusa rade se određene promjene. Ne bojim se za svoje mjesto u reprezentaciji jer nema smisla da me se makne dok sam u prvih 15. Time bi, na neki način, cijeli sustav izgubio smisao.

Kada spominje sustav, Ana je svjesna da su Kostelići zaslužni za njegov začetak. Međutim, uz mnogo olakotnih, ističe i neke otežavajuće okolnosti koje su im Janica i Ivica donijeli.

- Svaka skijaška nacija na svijetu prodala bi se da je imala Janicu. Mi smo imali tu sreću da se ona ‘dogodila’ nama. Međutim, njihovi rezultati su nam ogromno breme. Često su mi govorili da ću biti nova Janica, a ja sam uvijek odgovarala da je to nemoguće bilo kome, a pogotovo meni jer skijam praktički samo jednu disciplinu.

Anu smeta teza prema kojoj su, pojavom Kostelića, njima otvorena sva vrata.

- Svi nam govore da smo počeli skijati nakon Kostelića, što je apsolutno netočno. Janicu sam prvi put upoznala kada je imala 14 godina, na državnom prvenstvu na Sljemenu. Kada je ona počela pobjeđivati u Svjetskom kupu, ja sam imala 12-13 godina i aktivno skijala. Uvijek tvrdim da bismo se Natko, Ratkić, Šamšal i ja vjerojatno svejedno probili. Naravno, bilo bi nam mnogo teže, ali kako smo se ‘krpali’ do tada, tako bismo i dalje. Dakle, skijali smo prije Kostelića, nastavili uz njih, a skijamo se i nakon njih.