Fak bo Slovenac, Fak ne bo Slovenac... Ne damo Faka, Fak je naš!
Jakov Fak bio je primoran spustiti se ravno s olimpijskoga postolja u minsko polje opterećenih hrvatsko-slovenskih odnosa. Jer, Fakov je trener već treću godinu Slovenac, a sam Fak već godinama trenira sa slovenskom reprezentacijom na slovenskoj Pokljuki. Još nije stigao ni primiriti otkucaje svoga uzbuđenoga srca, a već su od njega tražili da odluči za koga će to srce kucati ubuduće.
Sve što se posljednjih dana uzbibalo oko vrijedne olimpijske bronce - koja je na kraju krajeva ipak prvo Fakova, pa tek onda i hrvatska i slovenska - prijetilo je na neki način postati novi piranski zaljev u međususjedskim odnosima. No, osim što je izvanredan sportaš, Jakov Fak je i izvanredno dobro odgojen, pristojan i zahvalan mladi čovjek koji je još u vrućici olimpijskih napora javno zahvalio na svom životnom postignuću svome slovenskome treneru i slovenskoj ekipi: “Bez njih moja kolajna ne bi bila moguća. Za nju je zaslužan moj trener Uroš Velepec i cijeli slovenski tim, uključujući i servisere.”
S pravom je poslao poruku u domovinu da je u trenucima svoga najvećeg sportskog postignuća ljudski povrijeđen i duboko uvrijeđen javnim licitiranjem s njegovim emocijama i s njegovom odlukom oko buduće pripadnosti ovoj ili onoj zastavi.
“Pustite Jakova da u miru završi svoju misiju u Vancouveru. On je odgovorna osoba, ne od jučer, nego od svoje 16. godine, svjestan je svih svojih postupaka i njihovih posljedica. Jakov je znao odabrati trenera s kojim se savršeno dopunjuje i koji je najbitniji za njegov sportski napredak, Jakov će znati odrediti što mu je najvažnije u životu”, kaže Marijan Petrović, trener koji se brinuo o sportskom i ljudskom odrastanju Faka od njegove pete do 16. godine, i kojeg je silno uzrujao “hrvatski narodni običaj” da se pored senzacionalnog uspjeha traže dodatne senzacije.
Gorani su još prije deset godina bili svjesni da u Faku imaju velikog prvaka, ali ga okruženje nije bilo spremno prihvatiti i pratiti. Svi su parametri na ispitivanjima Fakovih funkcionalnih sposobnosti ukazivali da spada u najvišu klasu sportaša. Svojim je predispozicijama prerastao sredinu koja ga je sportski podigla i odgojila, ali ga nije imala snage i mogućnosti pogurnuti i pratiti prema vrhovima Olimpa.
Presudni vjetar u leđa dobio je u Sloveniji, gdje su ga još godinama ranije na natjecanjima dočekivali s respektom. Jedino pitanje hrvatskim momčadima koje su se dolazile natjecati na Pokljuku bilo je: “Jesu li došli Faki?” (dvije godine stariji brat također je bio nordijac). S respektom su ga prigrlili i u svoju sportsku obitelj, dijeleći s njime sve, i svoga trenera i svoje uvjete, svoje staze i servisere, poticajni ambijent, povjerenje, muku i znoj... I iskreno su se Slovenci i u Vancouveru i u Sloveniji veselili Fakovu životnom uspjehu, bez obzira na to što je na 4. mjesto potisnuo Slovenca i svog dobrog prijatelja Klemena Bauera, koji je kazao da se nada da će na idućim Igrama u Sočiju Fak nastupati za Sloveniju: “Uuh, tada bismo bili velesila. No, kako god bilo, Jakov je na kraju krajeva ionako dio naše ekipe, dijele nas samo različite zastave.”
Pod jednom se rodio, dobio, ime, rastao i napredovao i bio zaboravljen i zapostavljen.
Pod drugom je na krilima povjerenja i poštovanja izrastao u olimpijskog slavodobitnika.
Hvala vam, susjedi Slovenci.