Lino Červar je u Makarskoj zatvarao vrata dvorane gdje trenira Hrvatsku za Prvenstvo Europe u Austriji (19. siječnja), no pratio sam ga izvana s jednog prozora s nekoliko rukometnih fanatika dok je pljuštala kiša kako gestikulira s Ivanom Balićem na klupi, a ostali na parketu bjesomučno vježbaju. Poslije će mi reći:
- Balić se sprema, svi smo nabijeni, imamo sedam dvometraša, ali momčad je ipak pomlađena bez nekoliko naših nekadašnjih aduta, pa bi bilo bahato reći da idemo po zlato, a znam da nas ipak nekoliko reprezentacija može pobijediti. Moramo pokazati emocije, strast, sve od sebe i možda onda dođe i rezultat. Moramo poslati poruku narodu da ćemo se boriti, da se uvijek treba boriti.
Ipak vas vječno pokušavaju osporiti?
- Blanka Vlašić jednom je lijepo rekla da se medalju može osvojiti, ali pravi pokazatelj je kontinuitet uspjeha. Prije mene osvojeno je olimpijsko zlato 1996., ali bez plasmana na iduće OI, a mi smo bez obzira na smjene generacija stalno u vrhu, Atena, Peking, sada krećemo na London 2012. i u tom ciklusu već imamo svjetsko i europsko srebro. Za razliku od svih ostalih loptačkih sportova, nas rukometaše se provjerava svakog siječnja i stalno smo prvi ili drugi. Treba biti pošten pa priznati da su nešto zaslužili i drugi u žestokoj konkurenciji od 200 zemalja. Nije dobro da baš sve dobijete u životu…
Vidio sam vas s Balićem, u dobrim ste odnosima?
- Pa kad nisam bio? Balić je specifičan igrač, za nas često presudan, ali niti jednome igraču nikada ne smijete pustiti da zaspe, što se svakome dogodi. S njima se prepirem kao i sa svojim sinom u obitelji. Ali nikad nije došla u pitanje moja ljubav prema njima.
Balić je kralj, ali nije loše imati Duvnjaka…
- E pa u tome je stvar, Duvnjak je korist i za Balića. I treneru to treba, svaka motivacija je dobrodošla. Ali ta podmetanja i svađe nikome ne trebaju. Kao što su mog pomoćnika Smajlagića zapravo vrijeđali manipulirajući njime da bi umanjili mene. A ta šačica koja me osporava ipak nije prešla onu krajnju mjeru jer jako dobro zna koliko vrijedim i što znam. Nažalost, u nas su nepodobni svi oni koji misle svojom glavom i koji nisu a priori uklopljeni u sustav. A na sustav imam ozbiljne primjedbe jer ni djecu ne školujemo kako treba nudeći im previše reprodukcijskog znanja na štetu razvijanja inovacije, kreacije, inventivnosti… E ja preferiram onakve kakav sam i sam, a to mnogima smeta kad imaš svoj stil i hoćeš nešto drukčije, po svoju. Odmah te ruše, zašto bih ja bio pametniji… No mene oduševljava Ranko Žeravica koji i u 80. čeka svaki novi dan kao novu ideju.
A još ste u HDZ-u?
- Povukao sam se iz politike jer su počeli govoriti da ganjam političku karijeru. Odbio sam 2007. novi mandat saborskog zastupnika i sve funkcije, a član HDZ-a sam i dalje.
To vas pitam jer spomenuste Žeravicu, pa što će vam na to reći vaši hadezeovci? Raspirujete Žeravicu!
- Ne, ja sam uvijek bio prije svega za toleranciju među ljudima i u parlamentu su me razumjeli i lijevi i desni, jer sam se oslanjao na domoljublje i socijaldemokraciju. Oduševio me Račan kad me nazvao da dolazi 2003. na finale, nije bio u loži, u našem dresu sjeo je među navijače, pa i Mesić u našem vlakiću, Sanader na finalu u Ateni…
A sad, za koga ste?
- Zbog putovanja nisam mogao u Umag na izbore.
Evo, imate drugi krug?
- Ma pustite, nije dobro da se o tome izjašnjavam, nisam ni upućen jer radim u Makedoniji. Ali muči me to da Makedoncima osmijeh gotovo ne silazi s lica, a toliko su ipak iza nas, dok naš čovjek nema više gotovo nikakvog oslonca. Dobili smo državu 1990. i onda se sveli na podjele, na pobjednike, gubitnike, bogate, siromašne, lopove, poštene, obespravljene, bez ideala, pravde… Kako tim ljudima vratiti osmijeh na lice kad su ostali bez kuće, a cijeli su je život gradili ciglu po ciglu. Kao nekadašnji novinar, vidim da ni vama nije lako, sloboda i egzistencija su jedan drugome taoci, a to etičko pitanje slomilo je i političare, dakle, trebaju nam sasvim novi ljudi, koji su se dokazali znanjem i rezultatima, a ne ovi koji riječima bez pokrića govore o industrijalizaciji, nego, prijatelju, reci ti meni kako ćemo opipljivo napredovati, što ćemo proizvesti za utrku sa svijetom i Europom.
Pa vidite da morate izaći na izbore, ako ne i vratiti se politici! Josipović ili Bandić?
- Hvala, ja znam svoje mjesto, u rukometu. Nemam dovoljan uvid za pravi izbor, ali znam, recimo, da u Makedoniji imamo rukometni dom, a u Zagrebu ne, jer je Bandić birao druge za podupiranje u sportu. Velike dvorane nam ne trebaju, ja sam se nadao malom i upotrebljivom rukometnom domu. Kad se kandidira nekoga tko iza sebe nema nikakvih repova, onda je to povratak dostojanstva Hrvatskoj. A možda i onog osmijeha koji obasjava Makedonce koji me posvuda prate i pišu. I još sam gladan uspjeha!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....