Blanka na svom blogu: Uoči Barcelone bila sam na rubu sloma

Ne vidi se to po nemirnom snu, na natjecanjima uvijek dobro spavam… Nema to veze ni s gubitkom apetita, to mi se nikad ne događa... Ništa izvana što bi moglo ukazati, ništa što bi slučajni prolaznik, ili čak bolji poznanik mogao primijetiti... Ali bilo je tu. Zrno. Ili je bar počelo kao malo i bezazleno, a na kraju…eh.

Kad vratim film (a uvijek ga vraćam) lako zaključujem da me ovu godinu još ni jednom nije pogodio onaj grom moći, svemogućnosti koja svaku visinu pretvara u igrariju, svaki korak u šuljanje savršenog lovca... Nečujno, ali ubojito. Nisam osjetila, a fali mi...

S tatom sam posložila stvari preko telefona, nakon očajnog nastupa na mitingu u Barci. Rekla sam mu da nije dobro, da ne znam kako dalje. Nisam se htjela vratiti na isto mjesto za par tjedana, ali sam obećala da ću razmisliti. Možda ni on nije bio svjestan koliko sam bila daleko od Europskog… S odlukom u džepu, zajedno s kartom za kući... I onda… još jedan slom, po tko zna koji put ovog ljeta - potpuni raspad sistema... Započeo je moj put ka dnu, onom emotivnom. A kad jednom krenem u tom smjeru, ne zaustavljam se. Ne dok ne udarim, a onda još malo kopam da vidim da li mogu dublje... Samo da nađem što čvršći oslonac da se odgurnem natrag. Kako oprostiti sebi nesavršenost, kad je svaka minuta svakog dana posvećena samo jednome…? Kako se pomiriti da nisam najbolja no ikad, da toliko željeni koračić naprijed ove godine nisam osjetila...? A radi se o suptilnoj maglici zadovoljstva, pozitivne energije i vjere koju tako rado nosim kao zaštitu od zimskih bura i ljetnih neverina, koja mi ne obećava brda i doline, ali me drži mirnom... A takva sam si najdraža. I najlakša.

Nisam je našla… Ma ni za utjehu. S tupom oštricom svaka borba se pretvara u agoniju. I to nije trajalo tek nešto više od dva sata prošle nedjelje na zelenom tartanu olimpijskog stadiona u Barceloni. To traje već mjesec dana, podsvjesno i puno više. Ono što mi je iskustvo donijelo jest spoznaja da se kriza događa s razlogom, da me učini boljom i mudrijom, jer tko se na ovom svijetu rodio s osmijehom na licu?

Trenutak odluke da se ipak suočim s izazovom, makar bila ranjiva u svakom smislu, došao je kao olakšanje. Netko je rekao kako sreća prati hrabre, pa sam je odlučila staviti na kušnju... Negativne posljedice odustajanja pratile bi me kao sjena puno duže nego eventualni poraz. I tu je bio kraj svim dilemama. No ne i mojim sumnjama. Za to se trebalo dogoditi nešto veliko, a ja sam tek nakon zadnjeg skoka počela vjerovati u bajke.

Danima uoči početka natjecanja, u samoći svoje hotelske sobe na 21. katu, vodila sam unutarnje monologe kakvih se ne bi posramili ni najveći svjetski dramaturzi. Udarala sam ‘kantune’ svakih pola sata, od vrha do dna, pa opet ispočetka. Tek su kvalifikacije probudile vjeru, ali i to je trajalo kratko… Večer prije finala, u ritualnom razgovoru s Bojanom, rasplakala sam se. Uobičajeno za mene, kad me boli, pustim da izađe. A boljelo je… Pomisao na ono što me čeka bila je previše uznemirujuća, kao da dan poslije predstojeće bitke ne postoji… Kao da neće svanuti ako se ne dogodi ono što priželjkujem. Moji vjerni demoni napadali su sa svih strana, govoreći mi da nisam dovoljno dobra da i ovaj put izvučem deblji kraj.

Bojim se. Po prvi put se stvarno bojim. Ne ide mi danas, nisu ovo moji skokovi. Pogledom tražim utjehu od tate i Bojana, ali oni ne mogu umjesto mene. Može li itko? Slobodno, preuzmite ovaj teret s mojih leđa, osjećam da ću se slomiti prije kraja. Podvojena sam ličnost, znam. Kao maska s dva lica. Ali sve se odvija tako brzo... Zar su prošli sati?? Ne, minuta, dvije možda. Borim se s tehnikom, s nogama koje odbijaju poslušnost... Znala sam s čim raspolažem, znala sam da moja vojska broji samo pješake, za razliku od teškog topništva s kojim sam uvijek odlazila na velika natjecanja. I sad se bori ženska glavo, dva rušenja ne znače da je sve gotovo.

Uspješan skok iz prvog pokušaja na 199 otvorio je dišne putove, tek dovoljno da se ne ugušim. Njeno rušenje na sljedećoj visini probudilo je nadu. Stojim i gledam letvicu. Znam da je sad prilika i tresem se od pomisli da me samo jedan trenutak dijeli od onoga što tako silno želim. Možda bi i bilo druge šanse, ali poznajem sebe... Samo sad.

Bajke su moguće. I poljubac za buđenje iz stoljetnog sna… Taj ‘kružić’ na 201 za mene je bio upravo to. Potvrda je došla na visini više. Gotovo je. Mogu li je sada uzeti? Svoju zastavu… Mogu li se sada napokon opustiti? Možeš. Uzmi par trenutaka, uzmi jedan krug i raduj se.

Još uvijek se budim prerano. Ovaj put s osmijehom. Neće trajati puno, znam. Novi izazovi već dolaze. Ali mi nitko, baš nitko ne može oduzeti ovu pobjedu… Veću od zlatne medalje, veću od ispunjenih očekivanja… Pobjedu nad samom sobom i svim svojim strahovima. Još jednom su pomaknute granice i ja se pitam da li su one tek fikcija. I odjednom… “gle malu voćku poslije kiše…”.