ZAGREB - U pet sekundi francuski je kapetan mogao svoje ime zlatnim slovima upisati u nogometne anale. Mogao je postati simbol pravog, istinskog sportskog duha, poštenja prema protivnicima, suigračima, sebi, no najviše, samoj igri. U pet sekundi Thierry Henry morao je odlučiti u kojem će smjeru dalje krenuti njegova karijera. Iako je namjerno igrao rukom, u kratkom vremenskom razdoblju mogao je ispraviti nepravdu. Na žalost Iraca, većine subjektivnih promatrača, no najviše sportskih ljubitelja općenito, odlučio se za pogrešan, iako logičan i razumljiv izbor. Sa smiješkom na licu otrčao je u zagrljaj svojim suigračima…
Henry ne bi bio prvi igrač koji je priznao pogrešku i ispravio sudačku odluku. To su već činili Robbie Fowler igrajući za Liverpool protiv Arsenala (uvjeravao je suca da na njemu Seaman nije napravio prekršaj za kazneni udarac pa ga namjerno promašio) i Paolo Di Canio igrajući za West Ham (rukama uhvatio loptu u gol-situaciji kada je vratar Evertona ozlijeđen ležao na travi). Ni jedan od te dvojice nije imao Henryjevu reputaciju, nije predstavljao primjer nogometnog ‘zlatnog dečka’. Štoviše, Fowler je imao problema s kokainom, a Di Canio s učestalim isticanjem fašizma, no njihovi ‘fair’ potezi začas su ‘izbrisali’ crne dijelove dotadašnjih im karijera i njihova imena ovjekovječili za sva vremena.
Takvu priliku imao je i jedan od najboljih i najcjenjenijih francuskih igrača u 103. minuti utakmice u kojoj su Irci željom, pristupom igri, motivom i borbenošću zaslužili barem pošteno suđenje. Imao je priliku napraviti ‘pravu stvar’ pred milijunima gledatelja u situaciji kada je to bilo najbitnije. Imao je priliku barem na trenutak promijeniti današnju sliku nogometa u kojoj se najviše priča o simuliranju, varanju, astronomskim novčanim iznosima i sudačkim previdima. Imao je priliku, no - pokleknuo je... Pokleknuo je na isti način na koji je njegova reprezentacija pod naletom fanatičnih suparnika klečala do tog trenutka. Gigantsko irsko srce i hektolitri prolivenog znoja ovoga puta nisu bili dovoljni. Henry je pred očima cijelog svijeta još jednom potvrdio da je današnji sport zona ‘nulte tolerancije’ na fair play. Potrčao je u zagrljaj Gallasu i suigračima, francuski predsjednik zapljeskao je s počasnog mjesta, a zadovoljno je ruke protrljao i Michel Platini. Francuska se plasirala na Svjetsko prvenstvo...
Nakon završetka utakmice nije stao ‘šou’, kapetan ‘tricolora’ napravio je još bizarniju stvar. Dok su njegovi suigrači slavili, Henry je odlučio prirediti mali performans, u patetičnom ispadu sjeo je pored najpožrtvovnijeg gostujućeg igrača, utučenog Richarda Dunnea. Valjda mu je u glavu konačno došlo da je Ircima prijevarom ukrao san.
- Stari, jednostavno nisam imao muda... - vjerojatno je kroz zube procijedio Francuz. Sumnjam da ga je Dunne uopće i htio poslušati...
Da ne bi sve stalo na tome, ‘hat-trick’ Henryja stigao je u sudačkoj nadoknadi. Nakon utakmice još je jednom pogreškom na sebe vjerojatno navukao bijes rijetkih ljudi koji su stali u obranu njegovog postupka.
- Da, igrao sam rukom, ali nisam ja tu da bih sudio utakmicu. Zbog tog gola smo se plasirali na SP, a činjenica da smo to napravili na ovako težak način samo pojačava dobar osjećaj - rekao je tada Henry i zabio zadnji čavao u lijes davno zaboravljenog fair playa…
Stavimo začas na stranu sve njegove golove, karijeru bez većih mrlja i brdo trofeja. Nogometaš, prije svega sportaš čijem se liku treba diviti ne bi se trebalo postajati isključivo izvanserijskim potezima. Ta bi titula trebala biti rezervirana za one koji se na terenu, ali i izvan njega prema najsvetijoj igri odnose na jedini ispravan način: s poštenjem, nesebičnošću i respektom.