Arijan Ademi bio je valjda najsretniji na povratku iz Trondheima, gdje je Dinamo sedmi put osigurao nastup u skupinama Lige prvaka.
Predvodio je pjesmu u zrakoplovu gotovo do slijetanja, samo su ga rijetki uspijevali slijediti. Kapetan “modrih” dao si je oduška, jer ponovno će nastupiti u natjecanju koje mu je oblikovalo profesionalnu i privatnu sudbinu u protekle četiri godine.
Od Arsenala do Atalante. Abecedno A ili grčko alfa, simbolika novog početka...
Pričekali smo ga u četvrtak nakon treninga. Nisu igrači odmah izlazili, jer netko je naručio burek. Običaj je već da se gotovo svaki dan u plavoj svlačionici pronađe razlog za neko slavlje, pa stižu nekad sushi, nekad ćevapi, nekad janje...
Ispričao se kapetan prvo našem fotoreporteru jer je prije “sessiona” morao obaviti telefonski razgovor, a nakon što je profesionalno odradio umjetničke zahtjeve Marka Todorova, sjeli smo u hotelu “67” ispod južne tribine. Iako je već puno puta govorio što je sve prošao u protekle četiri godine, od vrha do dna i natrag, Ademi nam je ukratko rezimirao: - Bilo je stvarno užasno teško od prvog dana suspenzije, ali vjerovao sam da su se vratiti, da će se smanjiti kazna.
Trenirao sam, radio sam naporno da se vratim u nekom optimalnom stanju, da se mogu odmah priključiti nogometnim treninzima, prevenirati ozljede, koje su se unatoč svemu dogodile. Sve je na kraju dobro ispalo i moram zahvaliti svim ljudima u klubu koji su tada bili, koji su vjerovali u mene i pružili mi šansu, na čelu sa Zdravkom Mamićem, koji je tu odigrao najvažniju ulogu i stao iza mene kada - realno - malo tko bi! S njim na čelu, spasili su me.
Znam da je Zdravku teško gledati iz daljine uspjehe Dinama kojeg je on stvarao, kao što mu je bilo teško gledati reprezentaciju u Rusiji. Iskreno se nadam da će izaći kao pobjednik u svojoj borbi. On je stao iza mene kad mi je bilo najteže u životu, a sada sam ja uz njega - govori Ademi poprilično naglašeno.
Ademiju je najteže bilo prvih tjedana i mjeseci, kad se nije znalo što je konzumirao, jer od suplemenata prehrani svjesno nije uzimao ništa zabranjeno. Četiri godine suspenzije Disciplinska komisija Uefe izrekla mu je 20. studenoga 2015., a nakon Dinamove žalbe 13. svibnja 2016. potvrdila prvotnu odluku.
No, klub se nije predavao, imao je dokaz o kontaminiranosti konzumiranog suplementa zabranjenim stanozololom i išao je preko Sportskog arbitražnog suda (CAS). Triput je CAS odgađao odluku, da bi 24. ožujka 2017. smanjio kaznu s četiri na dvije godine, iako je potvrdio da Ademi - nije kriv.
Međutim, Vijeće CAS-a nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je izvor nedopuštenog sredstva bio baš Megamin, pa kazna nije mogla biti manja od dvije godine. Neki pravni stručnjaci tada su rekli i da je kazna prepolovljena, a ne poništena, da se igrač više ne bi mogao žaliti i tražiti odštetu...
- Za kontaminaciju se doznalo vrlo brzo, no bila je procedura koju Uefa nije odmah prihvatila pa se trebalo čekati CAS, neutralni sud, procedura je trajala 10 mjeseci. Na kraju su prihvaćeni dokazi o kontaminaciji i eto, hvala Bogu, tu sam jesen zaigrao ponovno. Ali odbrojavao sam te zadnje dane kao nekad vojnici do skidanja - kaže uz osmijeh.
Prije četiri godine nije mu bilo do smijeha, priznat će nekoliko puta.
Naime, zadnju pobjedu, zadnje bod(ove) u Ligi prvaka, plavi su nogometaši osvojili 16. rujna 2015. pobjedom protiv Arsenala u Zagrebu (2-1). Tri tjedna kasnije, 7. listopada, stigao je hladan tuš, Arijan Ademi bio je pozitivan na dopinškoj kontroli, a 14 dana kasnije, nakon kontrole B uzorka, stigla je definitivna potvrda u Makedonski nogometni savez, čiji je Ademi član po Uefi.
Ademi je, naime, bio uzeo kontaminirani lijek. Suspendiran je na četiri godine, a nakon žalbe Arbitražnom sudu Sporta u Lausannei kazna mu je nakon godine i pol pravne bitke prepolovljena.
Raditi s momčadi ponovno je mogao 8. kolovoza, a zaigrati od 8. listopada 2017. U međuvremenu je Dinamo ostao bez domaćih naslova, sezonu potom i bez jeseni u Europi jer je ispao u doigravanju za Europsku ligu od albanskog Skënderbeua, promijenio je u toj sezoni tri trenera, ali najveći dobitak bio je - povratak kapetana.
Na prvi trening na Hitrec-Kacijanu stiglo je više od 500 navijača, trener je tada bio Mario Cvitanović. Bili smo tamo, sjećamo se koliko je bio ganut, gutao knedle, zamijetili smo i suzu radosnicu. Ili je to bio samo znoj...
- Bilo je prilično teško, umorio sam se. Nisam dugo trenirao s ekipom, ali sretan sam i drago mi je što sam ovako umoran -kazao je tada Aki, kako ga zovu i obećao vratiti naslov prvaka u Zagreb.
Vratiti naslov
Dinamo je tijekom njegove suspenzije pogubio preostalih 11 utakmica u Ligi prvaka, pet 2015., svih šest 2016. Ademi je ponovno zaigrao 9. listopada 2017. i bio strijelac za Makedoniju protiv Lihtenštajna u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Zamijenio je Gorana Pandeva u 63. minuti, a u 68. zabio poput napadača, nakon slaloma u šesnaestercu.
- Ovo je za mene zaista poseban trenutak, prepun sam emocija. Nisam bio kriv za ono što mi se dogodilo. Povratak i gol proslavio sam suzama - kazao je makedonskim novinarima bivši hrvatski reprezentativac, rođeni Šibenčanin, koji je 2013. triput nastupio i za “vatrene”.
Povratničku utakmicu za “modre” imao je u nastavku prvenstva protiv Osijeka (1-1), također je zabio, kasnije se pokazalo regularan pogodak, pogrešno nepriznat zbog zaleđa.
Ademi je, dakako, ponovno ponio i kapetansku traku:
- Ma to mi je bila velika čast. No, opet očekujemo dvostruku krunu. Antolić će taj trofej podići kao kapetan, ja ću mu samo pridržati trofej - ponizno je tada poručio. I pokazalo se da je bio u pravu...
Prvenstvo i kup u proljeće 2017. otišli su u Rijeku, u Ademijevoj povratničkoj sezoni naslovi su vraćeni u Zagreb. A u kolovozu 2018. godine Dinamu je stigla ponuda Lillea za kapetana, 6,5 milijuna eura odštete, no Uprava je brzo reagirala i kapetanu ponudila novi petogodišnji ugovor. Predsjednik kluba Mirko Barišić održao je nadahnuti govor u kojem je Ademija zbog liderskih karakteristika i karaktera nazvao “našim Korifejem”.
strateška odluka
- Nazočnost jednog takvog igrača, vođe, puno nam znači. Ovo je potez koji nam je bio nasušno potreban. Neću o njegovim igračkim kvalitetama, to svi dobro znate, no mi smo donijeli strateški važnu odluku o vođi momčadi, čovjeku koji ima toliko vrlina da je bio potreban kao lider ovoj momčadi u stvaranju i drago nam je da je on to prihvatio.
Vjerujem da će budućnost pokazati da je ovo bio valjan i pravovremen potez - nadahnuto je kazivao Barišić, a nadovezao se, sad znamo proročanskim riječima, Ademi:
- Presretan sam, ovo je rezultat obostrane ljubavi između mene i kluba, koji je bio uz mene kad je meni bilo najteže. Nisam se dvoumio, znao sam da ću potpisati novi ugovor i prije nego što sam ga pogledao, jer želim ponovno ući s Dinamom u Ligu prvaka, prezimiti u Europi, to još nismo napravili. te ponovno osvajati naslove, davati maksimum - govorio je.
Mnogi spomenuti ciljevi su ispunjeni. Dinamo je nadolazeću jesen bez poraza osvojio skupinu Europske lige, potom igrao europsko proljeće nakon 49 godina i zaustavljen je tek protiv Benfice u produžecima uzvrata osmine finala u Lisabonu, kad Ademija nije bilo zbog ozljede trbušnog zida, kao što ga prije toga zbog ozljede nije bilo ni nakon 30. minute uzvrata doigravanja za Ligu prvaka protiv Young Boysa, koji je prošlog kolovoza s(p)retno pobijedio u Maksimiru.
No, sada je, eto, Dinamo prevođen Ademijem prošao sve tri prepreke do Lige prvaka, Saburtalo, Ferencvaros (bio je igrač utakmice i zabio gol - važniji je bio taj nego onaj nepriznati Osijeku!) i Rosenborg, a nastupat će u skupini s Atalantom, Manchester Cityjem i Šahtarom. Nadaju se svi “modri” i - ponovno osvajati bodove.
- City je najveći favorit, ali s Atalantom i Šahtarom se možemo potući za 2. ili 3. mjesto, pokušati razveseliti naše navijače kao i prošle jeseni. Lani smo se ravnopravno borili s Benficom koja je danas u Ligi prvaka, dakle može biti svašta i u ovoj konkurenciji - kaže poprilično uvjereno.
Prije četiri godine, priča je bila dijametralno suprotna.
Pokušao je i Arijan “svašta” kad je bilo jasno da mu slijedi duga nogometna stanka, možda i oproštaj od profesionalne karijere. A s navršene 24 bio je u “najboljim godinama”, vjerojatno bi tu zimu zaslužio neki dobar transfer.
To što je prošao, u prvom redu psihičku torturu, ne bi, kaže, poželio ni najvećem neprijatelju. Znao je da je u pravu i nije se htio predati. Iako je, veli, bio “na vagi”...Pokušao je još ujesen 2015. trenirati u tadašnjem trećeligašu Kustošiji, jer prema nekim tumačenjima zabranjeno mu je bilo samo igrati profesionalno.
- Mislio sam, ‘ajde, sad ću barem malo uživati, igrati za svoj gušt, moći se oznojiti s ekipom. Puno je ozbiljnih igrača bilo u Kustošiji, ali nakon pet-šest dana došlo je objašnjenje iz Uefe da ne smijem ni to - prisjeća se.
Loša vijest nije došla sama nego u paru s još gorom.
- Nisam smio ni na stadione, pogledati utakmicu s tribine, iako to nije bilo tako striktno rečeno, ali nisam želio ništa riskirati. I bilo je stvarno jako, jako teško, nogomet sam jedva gledao na TV...
Međutim, kao atleta od malih nogu, mladić koji ne zna mirovati, okrenuo se Dinamov kapetan ostalim sportovima.
- Uživim se i inače u nešto pet-šest mjeseci, dok mi ne dosadi. Tako sam igrao tenis pa padel, koji je došao u Zagreb, zatim na Šalati kod Morine mali nogomet, probao sam zadnjih šest mjeseci i kick-boxing... Sve to mi je pomoglo da dođem na neko optimalno stanje, da mogu pomoći momčadi kad dođe vrijeme za povratak.
Rođeni Šibenčanin (29. svibnja 1991.) nije zaboravio ni košarku.
uzor niko kranjčar
- Joj, da! Igrao sam i košarku. Kao mali sam je i trenirao. Ne u Šibenki, nego u jednom malom klubiću, kako smo ga zvali, ispred kvarta. Nas nekoliko preko škole je išlo tamo i trenirati.
Dok mu je bilo zabranjeno bavljenje nogometom, presudna mu je bila podrška najbližih.
- Prijatelji, rodbina, previše ljudi, stvarno bi mi bilo teško sve nabrojati, ali sigurno su mi moja obitelj i cura najviše pomogli.
Curu koju je istaknuo kao podršku kad mu je bilo najteže, Andreu Janković, Arijan je upoznao tijekom profesionalne patnje, kad je počeo svraćati na padel, sport sličan tenisu, koji je u Zagreb, na Velesajam, doveo njezin otac, bivši nogometaš Rijeke i hrvatski reprezentativac, Janko Janković.
- Da, da, to je ona priča: kad ti se u životu zatvore jedna vrata, otvore se druga (smijeh). Već smo tri i pol godine skupa, ozbiljno je, vidjet ćemo što će donijeti budućnost - kaže pomalo sramežljivo.
Arijan ima i starijeg brata Edona, koji je također igrao nogomet, ali je odustao nakon osnovne škole i posvetio se biznisu. Ademiji već treću generaciju, otkad su se doselili iz Makedonije u Šibenik, drže slastičarnice, već neko vrijeme dvije.
Pradjed, donedavno i djed koji će uskoro navršiti 90 ljeta, te Akijevi otac i majka, svi rade kolače i sladolede.
- U zadnje vrijeme ih malo posjećujem. Bio sam nedavno, kad smo imali slobodan dan - priča mi.
Ademi je loptu počeo udarati kao petogodišnjak, brzo je krenuo u NK Šibenik, a u Maksimir je sa Šubićevca preselio u ljeto 2010., zadnje tinejdžerske godine.
Godine 2012. šest mjeseci proveo je na posudbi u Lokomotivi. Za Šibenik je debitirao još kao 16-godišnjak, baš u Maksimiru, u međuvremenu ga je kao najmlađi debitant pretekao Marko Buljat (također gleda prema nastavku karijere u Dinamu!), no Ademi je ostao najmlađi kapetan “narančastih” u Prvoj ligi. Te 2009. bio je i najmlađi kapetan HNL-a, a u prvoj utakmici s trakom zabio je gol i zaradio isključenje.
U Šibeniku je igrao ofenzivnije, što i ne čudi jer mu je uzor kao dječaku bio Niko Kranjčar, no u Dinamu se profilirao u “osmicu” ili “šesticu”, dakle defenzivnog veznog s više ili manje slobode prema naprijed.
Za mlađe hrvatske vrste skupio je 33 nastupa, igrao je u mladoj reprezentaciji u veznom redu s Badeljem i Rakitićem, izbornik je bio Ladić, a u A-vrsti skupio je tri prijateljska nastupa pod Igorom Štimcem. Štimac je ubrzo smijenjen, a novi izbornik Niko Kovač više je “šmekao” Maleša i Močinića, a Ademija ostavio izvan radara za Mundijal u Brazilu.
Lako bi iz današnje perspektive bilo biti general poslije bitke i žaliti što nije “srebrni”, no ako je Ademi nešto naučio tijekom kalvarije koju je prošao, to je da se ne treba osvrtati za vodom koja je prošla ispod mosta. Makedonija ga je željela, zbog oca je rekao “Da”...
- Tko će znati što je moglo biti, tako je ispalo i ne žalim što sam izabrao Makedoniju. Lijepo mi je tamo. Na kraju krajeva, izbornik Angelovski me nakon dvije godine stanke zvao, nastup i gol protiv Lihtenštajna bio mi je veliki motiv za dalje....
Dinamov “general” Ademi. Nije mu u rodu general Hrvatske vojske Rahim Ademi, podrijetlom Albanac s Kosova, koji se priženio u šibenskom kraju još u bivšoj državi...
- On je u Rogoznici, ja u Šibeniku, imamo isto prezime, ali nismo si ništa. No, imao sam se priliku čuti s njim, jedan čovjek je bio s njim u restoranu pa mi ga je bio dao na telefon.
Bog neka da zdravlja
Nakon što je Nenad Bjelica pretprošlog svibnja preuzeo Dinamo, ostavio je Ademija za kapetana, a kad nije u momčadi, traku nose vratari, Dominik Livaković ili najstariji, Danijel Zagorac. Pod Bjeličinim vodstvom “modri” su ponovno postali respektabilna europska momčad od čijih nastupa u Europi njihovi navijači ne moraju strahovati.
- Teško je govoriti o tome koliko ćemo bodova uzeti u skupini, ali ova momčad iz utakmice u utakmicu pokazuje taj gard pobjednika, zajedništvo. Kad krene loše, nećemo se raspasti. Dat ćemo zadnji atom snage i kad nas ne ide, ako ne, da pobijedimo, da prođemo.
Stvarno se kod nas ne gleda pojedinačno nego ekipno, na kraju krajeva, najvažniji je rezultat, a ne kako je tko igrao. Trener nam je to usadio, taj pobjednički mentalitet, tu drskost i energiju, pa ti europski uspjesi sad jednostavno postaju normalni.
Ademi je desetu godinu u Dinamu, promijenio je mnogo trenera. Iz naše perspektive nemoguće je ne zamijetiti Bjeličin govor tijela i rječnik.
- Od svih trenera koji su me vodili, Bjelica je psiholog broj jedan! Čovjek koji zna s igračima, zna kako s kim, a to je najveći dobitak. Jer mi, realno, nismo svi isti, a on radi tako da najviše izvuče od igrača. Velika je stvar ako ti 30 igrača u svlačionici vjeruje, do onog zadnjeg koji ne igra, znači da radiš nešto odlično, perfektno.
Daleko mu je najveći plus ta psihologija, kao nadogradnja na vrhunsko nogometno znanje - govori nam sa žarom u očima. Dinamu su se u međuvremenu vratili navijači, klub ima Fan Shop i na stadionu i u centru grada, Ademi je mjerodavan za usporedbu plave ljubavi prije i poslije svoje suspenzije.
- Je, osjeća se da grad diše za nas, kad izađeš puno više ljudi traži sliku, čestita na uspjehu. Drukčije je, pogotovo kad igramo u Maksimiru, pun je stadion, ne sekiramo se nijedne sekunde, puno je lakše igrati. To smo i pokazali, gotovo sve smo pobijedili doma - objašnjava.
Ademi se prisjetio i dosad jedine ponude iz Lige petice, Lillea lani. Htio ga je zimus i Slaven Bilić u Saudijskoj Arabiji, ali nije htio ići.
- Klub je napravio za mene velike stvari i bilo bi nekorektno od mene da sam odlučio drukčije. No, bili su dobri uvjeti, Lille je klub koji se bori za mjesto od sredine do vrha, te sezone završili su drugi i naravno da sam vidio tamo neki potencijal da iskočim, ali ljudi u klubu su mi rekli - mi te želimo, ostani. Ja sam rekao - u redu i to je to.
Ademi je trenutno izjednačen po trofejima (16) s Tomislavom Butinom i Mihaelom Mikićem, ako Bog da, već ove sezone će ih prestići. Iako, prijelazni rok završava sutra (2. rujna).
- Ako se nešto otvori, ali stvarno vrhunski, otišao bih, ali da ću grlom u jagode tražiti nešto drugo, to ne. Predivno mi je ovdje, ljudi me poštuju, osvajam trofeje, igram Europsku ligu, Ligu prvaka, nemam zašto otići - uvjerava me.
Dugovječni igračim su danas u nogometu rijetkost, čude se ljudi kada čuju i da je plavi kapetan u istom klubu devet-deset godina.
- Ma samo nek Bog da zdravlja, budućnost se ionako ne može predvidjeti - poručio je za kraj kapetan Arijan Ademi.