Promet postaje opasan, željeznica juri od Splita prema Sinju 25 km na sat, a nekidan je stradao biciklist usred grada jer i preko Rive proleti tramvaj s konjskom spregom, pa se utrkuje s poštanskom diližansom i ponekom elegantnom žardinjerom, dok majke dozivlju djecu da ih konji ne pregaze.
To je Split s početka prošlog stoljeća kojega Miljenko Smoje opisuje slično, u dijalektu, i opuštenije. Tada se moglo biti trenerom Hajduka i desetak godina, iako je čak i barba Luka Kaliterna, već onda, dolazio, odlazio i vraćao se u valovima, oplakujući kao i maestral pješčane plaže na Kaliterninim Bačvicama. Njegov stariji brat Fabjan osnovao je Hajduk, u ulozi Mustafe Nadarevića u Smojinome Velome mistu, jednoj od najpopularnijih tv-serija.
Mustafa je najpopularniji i danas, u tv-seriji Lud, zbunjen, normalan. O Mustafa, o Muuustafa... Ništa tu nije slučajno! Velo misto danas zapravo i jest Lud, zbunjen, normalan. A Mustafa je konstanta. Lako vam je provjerit: zamislite ga sad da mora glumit ovog današnjeg Hajdukovog Duju, gradonačelnika Keruma! Budimo realni, matrica je vječna kao i Hajduk , uvijek taj isti naš splitski mulac - samo druga frizura.
Ali kopka pitanje kvalitete štofa. Hajduk su osnovali studenti koji će u Pragu postati arhitekti, profesori i inženjeri, a rasformirat će ga danas jedna nova sorta koja se u paketu lažno predstavlja pod zajedničkim nazivnikom “menadžeri”. U taj rasuti teret spada sve što je poduzetno. Nisu za podcjenjivanje ni poduzetni žongleri s kutijama šibica na tržnici.
I među njima ima sofisticiranih. To su oni metalik. Premazani svim mastima, polirani i politizirani u ministarstvima oko zakona za šport, a nije im lako utvrditi ni DNK jer danas čovjek mora bit forenzičar da bi uspio razumjeti što je to preoblikovani DNK Hajduk. Zar nije preciznije, kao u prethodnom odlomku, koristiti glagol “rasformirati”.
E, dakle, taj po Zakonu o športu rasformirani Hajduk ulazi u svoju stotu godišnjicu kao klub koji je ispao iz utrke za titulu jer Dinamo bježi pet bodova, a eliminiran je iz Europe, pa čak i sa scene domaćeg kupa gdje je onaj uzvišeni cilj, barem sudjelovati. Hajduk u svoju stotu, mjesec i pol dana prije rođendana, ulazi sa stotinu pitanja, tko je trener, tko pomoćni, a tko kondicijski, tko je direktor, tko financijski, tko predsjednik, i tko preostali u upravi, a nije sigurno ni tko je Nadzorni odbor, tko prvi u njemu, pa tko je sve u skupštini.
Pitanja naviru kao u priči. Tko je Hajdukov vlasnik? Tko su dioničari? Tko je Grad a tko Hajduk, i tko su gradski vijećnici. Tko predstavlja Hajdukov kapital. Marx? Ili Engels? Tko je famozni član 7. I tko su poslovni prostori, tko stadion, a tko koncesionari. Hajdukov “who is who” vrvi od neispunjenih rubrika jer je defile nogometno anonimnih protagonista zahtjevan posao, pa vam je najbolje pomoći se Tarikovom institucijom “preskoka” u kvizu, jer ni na Googleu nije lako saznati reference Hajdukovih uglednika. Ispare prije nego ih upoznaš.
Nije sramota počinjati. Evo, Goran Vučević počinje kao trener Hajduk i po treći, četvrti put, jer je bio trener djece, pa odraslih, da bi se zbog odraslih vratio djeci, a sad kako mala djeca odlučuju u Poljudu - evo ga opet kod odraslih. Međutim, taj Vučević ima svoje mjesto u nogometnom “who is who”, no njegove ostavke su uvjetovali neki kojih nema nigdje u “who is who”. Pa čak i oni šibicari na tržnici imaju profiliranu ljestvicu vrijednosti i drže do kriterija koga se može a koga ne može prevariti. Vučevići se oslanjaju na znanje jer kod Johana Cruyffa u Barceloni nisu ga učili prevari.
Ali krivci za sve to skupa nisu identificirani. Što mi nedavno reče Slaven Bilić, u socijalizmu je društvo postavilo odgovornog, a taj nije raspolagao vlasništvom, dok danas imaš vlasnike a ne zna se tko je odgovoran, nego sto babica, kilavo dite. Kakva je tu odgovornost ako se čovjeka smijeni pa ga se time riješi svih briga? A stalno se postavlja nove s još manjom odgovornosti. Nema više ni one autoodgovornosti kao posljedice znanja i etičkog odnosa prema svom zvanju i struci. Nikad u socijalizmu nije bilo tako idealnog alibija kao danas, a to je da je Hajduk ogledalo društva.
Hajduk kao Hrvatska u malom. Kad se počelo Hajduk preoblikovati/rasformirati, onda je važnije bilo što o tome kaže Mirko Klarić (skupština kluba) nego Željko Jerkov (predsjednik kluba) kao splitski olimpijac sa zlatom i srebrom, te aktualni predsjednik Gradskog vijeća. Ignoriran je i Jerkovljev savjetnik, ekonomski ekspert, sveučilišni profesor Dejan Kružić koji je i grad Split spasio od stečaja.
Strogo kontrolirani Hajduk po Primorčevom Zakonu o športu činio se kao pravi model, a sad - je li do zakona ili do primjene - nema više ni Sanadera, ni Primorca, ni Hajduka. Ostao je samo Kerum koji se cijelo jedno desetljeće opirao sumnjivim ulaganjima u Hajduk da bi na kraju ipak dolijao nagovoren, kako sam reče, od “jednog čovjeka”. Kerum je nagovorio još nekoliko njih, obavio dobar posao, prikupljen je novac za Hajduk.
U čemu je onda problem? U Hajduku, kao i uvijek. A ne u novcu. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Ples kuglica na poljudskom ruletu privlači sve što je poduzetno, ali nikako da se nešto poduzme i protiv toga. Padaju treneri, igrači, Torcida, ali Hajduk živi vječno. Kao rudimentarni ostatak zakržljale ideje i ljubavi koja više ne obavlja baš nikakvu funkciju.
Nekad su ti poduzetni hajdukovci bili siva eminencija ranga Petra Jozelića, starog Hajdukovog ambasadora koji je jurcao po Jugoslaviji i dovodio sve živo od Džeme Mušovića i Ace Ristića do Štefa Deverića. Ali:
- Od malih nogu počeo sam se baviti poslom - kaže Jozelić rafiniranim izborom riječi. - To je oduvijek bilo moje zanimanje otkako su me istjerali iz škole jer sam zarana pokazivao hrvatske sklonosti. Očekivalo se od mene da postanem advokat. Bolje da nisam uspio. Sigurno bih danas bio neko smeće. A ja sam bio preteča menadžera, nagrdilo me u Titovoj Jugoslaviji da sam tehnomenadžer, a ovi danas nadrimenadžeri, što ih je svojedobno Franjo Tuđman amnestirao, pozajme sitno očevima talentirane djece i onda zelenaški naplaćuju kamate, ucjenjuju i omamljuju nesretnike pričama o vrtoglavoj karijeri njihove djece, pa od nogometa na našim livadama ne osta više ama baš ništa.
Hajduk Jozelićeva doba kad se po mišljenje išlo u Zagreb kod njega i Zvone Mornara, vodio je žestoku bitku s Dinamom, ali se ta priča ipak odvijala na osovini između dva epicentar-kafića, od Mirka Brauna Čarlija, Dinamovog beka, do Hajdukovog stopera Davora Grčića Gage na Pjaci, i nakon najvećih svađa zajedno su noćarili s Bajdom Vukasom po Zagrebu.
Mamić i Štimac, kentaurski povezani kao Štimić i Mamac, taj obred nisu u stanju nastaviti. Dok primjerice Bandić i Kerum pronalaze zajednički jezik jer su oni “fetivi” i eklatantni uzorci vremena. Ako ne možete bez nogometa, onda složite takav Zakon o športu prema kojemu u krčmi Štimca i Mamca neće bit stakla do koljena jer je sve dogovoreno kak su mamica Kerum i Bandić štrukle spekli. To je jedini način da se preživi ova vremena i dočeka jednoga uistinu Jakog Andabaka koji je spreman “odrišit kesu”.
Sve drugo ide u prilog svođenja hrvatskog nogometa jedva na Dinamo, ili preciznije na Mamića. Poznati biznismen Ante Ledić davno je upozorio na to: Kako možeš biti sretan, ako su svi oko tebe nesretni? To se upravo događa Mamiću (a ne Dinamu) na tribinama. A Hajduk bi se sa svojom Torcidom prije mogao pretvoriti u Hyde park .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....