T. Židak: Nadao sam se da je Boban 'naš čovjek', ali odustao je. Ne želi prljati ruke i mozak...

Siđete na jednoj od brojnih tramvajskih stanica na Ferenščici i u oči će vam se “zabosti” mural. “Dinamov kapetan Zvonimir Boban, u akciji 13. svibnja 1990. godine!” Takav je radni naslov još nedovršenog murala, koji čak i autori žele prebrisati i napraviti novi. No, mural za ovu priču nije važan, važno je da u Zagrebu, i ne samo u Zagrebu postoje dobre vibracije prema tom čovjeku. U ovom slučaju najvažnija je - simbolika!

Vidjevši Zvonimira Bobana kako skače u obranu hrvatskog nogometa i hrvatskog čovjeka, rekao sam u sebi: “Ovo je naš čovjek!” Bez obzira na to što je od tog dana proteklo nešto više od 20 godina, povijesna simbolika se ne može prebrisati krpom, a ni evolucija svijesti ne može izbrisati srčanost, prkos i želju da se okonča jedna era i počne nova. Zvonimir Boban bi trebao biti simbol i zastava te svijesti, jer u dvorskim borbama za “žezlo kralja Vlatka” treba nam čovjek kojega će hrvatska nogometna javnost izabrati aklamacijom, a ne većinom (kupljenih) glasova.

Na žalost, znam da sam utopist, da je i slogan “ovo je naš čovjek” - pucanj u prazno! Jer, naš čovjek, razočaran ne samo hrvatskim nogometom, već i Hrvatskom uopće, a posebno svojim prijateljima iz “vatrene” generacije, udaljio se od scene na koju je trebao doći kao “narodni poslanik”. Danas je uglavnom zaokupljen talijanskim nogometom, problemima AC Milana, iz Hrvatske je otišao nakon što od Sportskih novosti nije uspio napraviti hrvatsku “Bibliju sportskog novinarstva”. Za to trebaju i “četiri evanđelista”. On je imao samo jednoga...

Svjestan sam da se Boban maknuo od smrdljive žabokrečine, da ne želi prljati ruke i mozak, ali nadali smo se da je on naš čovjek! Odustao je...

Ovo nije tekst koji će navijati za bilo koga u Hrvatskom nogometnom savezu, jer - iako se javnost, a naročito politika, brine tko će sjesti u fotelju prvog čovjeka nogometne vlade, ne navijamo ni za koga. Ovo je zapravo tekst o autogolu, koji je Hrvatski nogometni savez zabio sam sebi ignoriranjem proslave 20. godišnjice prve nogometne utakmice u dresu s crvenim kockicama. Sve ostalo je nevažno. I lamentacije Ante Pavlovića, koji tvrdi da je “baš on najzaslužniji za tu utakmicu”, a utakmica je u četiri ujutro izmišljena u Ritz cabaretu u Petrinjskoj ulici, i za utakmicu su najzaslužniji Duško Grabovac, Ivan Opačak, pokojni Vinko Hotko, pokojni Darko Tironi i ne još pokojni Zdravko Mamić. Oni su bili inicijatori.

A s Terazija, gdje je prvi operativac bio Ante Pavlović, dolazili su protesti jer je tiskan plakat “međudržavna utakmica”, jer je utakmica Fifi predstavljena kao meč “reprezentacije Jugolige, u kojoj igraju jedan Albanac ( Shalla) i jedan Slovenac ( Židan), te nekoliko Hrvata”. Toliko o doprinosima iz Beograda, kao i iz Varaždina, gdje je Varteks odbio štampati dresove s kockicama, ali je to sa zadovoljstvom prihvatio čakovečki MTČ. No, i to je nevažno u činjenici da su Vlatko Marković i i Zorislav Srebrić u strahu za svoje stražnjice “odj....” dvadesetu godišnjicu novog rođenja hrvatskog nogometa. Mogu reći samo - sramite se! I ne sumnjam da će na dočeku prevrtljivog Francuza Michela Platinija, samo četiri dana poslije, polizati svaki kamen staze kojom će koračati predsjedik Uefe, da neće faliti “slasti i masti”. Laskajte mu što više. Kao što ste nedavno laskali i međunarodnoj varalici i Platinijevu tajnom agentu Robinu Bokšiću!

Znam da naš čovjek nikada neće doći! Naš čovjek s murala na Ferenščici. Jer, toga čovjeka bi aklamacijom prihvatio i hrvatski jug i sjever i istok. Ali, on je za današnje - yesterday man. Kao što se više nitko ne sjeća ni Jure Klarića, Hercegovca iz Žitomislića, koji je spremno dao 120.000 dolara, koliko su koštali “američki nogometni ucjenjivači”, inače nogometni analfabeti, da bi istrčali na Maksimiru. U zadnji čas su podigli cijenu za 20.000 dolara i stavili nam “nož pod grlo”. Toliko o “američkoj konjici”, koja uvijek stiže u pravi čas. Kao i brizi Rusanove za hrvatski nogomet i njegovu tradiciju. Toliko i o našem čovjeku za veliku stvar. Hrvatski nogomet živi “u očekivanju Godota”...