Pranjić: Liga prvaka je moje SP

Danijel Pranjić, hrvatski nogometni reprezentativac u dresu Bayerna, dao je opširan intervju minhenskom dnevniku Merkur. Budući da je postigao pogodak u prvom dijelu sezone Pranjić neće morati glumiti Djeda Božičnjaka djeci reprezentativnog i klupskog suigrača Ivice Olića, pa će blagdansko vrijeme provesti u domovini. U protivnom bi morao ispuniti okladu u domu Olićevih.

Može li se pretpostaviti da sa sobom nosite mnogo Bayernovih artikala za poklon?

- (smijeh) Da, ovaj puta ne mogu letjeti već moram na put automobilom, jer nosim uistinu mnogo poklona. Cijeli mi je auto natrpan Bayernovim stvarima, svi bi željeli nešto Bayernovoga. Dok sam igrao u Heerenveenu nitko nije ništa tražio.

Zvuči kao da se cijeli rodni grad ponosi Vama.

- Naravno, Bayern je nešto posebno i u Hrvatskoj. Ljudi me sada drugačije promatraju. Igrajući za Heerenveen nisam bio poznat osim po igrama za reprezentaciju, sada je uistinu drugačije.

Sada ste zvijezda?

- Ljudi tako pričaju, ali ja se tako ne osjećam. Isti sam kakav sam i bio, zbog igara za Bayern nisam bolja osoba - odgovorio je Pranjić i podsjetio se u nastavku razgovora na to kako je sam platio 700.000 eura ne bi li pristupio momčadi Bayerna.

- Rekao sam svom menadžeru da ću to učiniti. Meni novac ne predstavlja mnogo.

Kako to?

- Kad sam bio mlad teško smo živjeli u vrijeme rata, tako da znam kako je to preživljavati s malo novca. Morali smo prebjeći iz Bosne u Hrvatsku, otac mi je tri mjeseca bio u zatvoru, a potom i dugo bez posla. Ja u to vrijeme nisam mogao pohađati niti školu nogometa. Bilo je teško, zato i danas toliko cijenim to što mi dobro ide.

Jeste li, unatoč svim poteškoćama, mogli uvijek igrati nogomet?

- Kao dijete nisam imao igračke, ali sam imao jednu loptu koju mi je otac poklonio za prvi rođendan. I tako iz godine u godinu. Lopta je bila moja prva ljubav i do danas je i ostala.

Jeste li tada igrali nogomet u nekom klubu?

- Da, u jednom malom klubu. Bio sam šesnaestogodišnjak, a učitelj u školi mi je bio i trener toga kluba. Poslije smo upitali prvoligaški klub mogu li igrati za njih, ali bio sam premlad i oni takvog igrača nisu htjeli. U Hrvatskoj morate platiti da biste igrali, a moj otac nije imao novaca za to. No, tada je trener Osijeka rakao mom ocu "u redu, dovedite ga ovdje". U prve sam dvije godine živio kod njega i njegove supruge, nisam im mogao baš ništa prigovoriti, koliko sam im zahvalan bio. Dali su mi sve što su imali, premda su imali dva sina i kćer. Neću im to nikada zaboraviti, jer znam koliko je i njima bilo teško. Mnogo su mi pomagali sve dok nisam sam počeo zarađivati, a sada svaki puta kad se vratim kući dođem i do njih.

Rat Vam je mogao vrlo lako i prekinuti karijeru.

- Da, ali imao sam sreću. Sretan sam i što nisam izgubio niti jednog člana obitelji ili prijatelja.

Na početku ste u Bayernu imali problema.

- To mi je najteži period karijere. Nije lako preći iz Heerenveena u Bayern, to je veliki korak, Također, cijelu karijeru igrao sam lijevog igrača sredine terena, tako sam prošao i pripreme, a onda u prvoj utakmici igram lijevog beka. Nije to bilo dobro i zbog toga sam izgubio samopouzdanje. Bolje se osjećam u vezi, tada igram sve, i obranu. Tako je i u dresu reprezentacije. Uglavnom, sve se svodi na to da više mogu dati prema naprijed nego prema natrag.

Tko Vam je pomogao u tim, najtežim trenucima karijere?

- Najviše Christian Nerlinger. Rekao mi je da je najveći problem to što mnogi misle da sam Van Gaalov igrač, a mnogi su mislili da je pogriješio što me doveo. Rekao mi je da ostanem smiren, a Philipp Lahm i Mark van Bommel su mi poslali SMS poruke potpore u kojima su napisali da sam dobar igrač i da samo dodam gas. Viđali su me svakodnevno na treningu i znali su što i koliko mogu. Njihova mi je pomoć dobro došla, jer mnogo je lakše kad znate da su svi na vašoj strani.

Je li Vas smetalo to što ste bili nazivani Van Gaalovim igračem?

- Uistinu ne, jer kad vas takva trenerska veličina želi onda znate da posjedujete kvalitetu. Znao sam da vrijedim i da ću to u Bayernu svima dokazati. U početku nisam igrao dobro i navijači s pravom nisu bili zadovoljni. No, nisam gubio vjeru nego sam očekivao da mi se samopouzdanje vrati, što se i dogodilo.

Sad ste se udomaćili u Bayernu?

- Sad sam zbilja sretan, samo mi je krivo što je došla zimska stanka, jer jedva čekam ponovno zaigrati za Bayern. Poseban je to osjećaj. Bayern je najveći njemački klub, a po mom mišljenju i najveći na svijetu.

Osobni ciljevi za 2010. godinu?

- Dobro zdravlje moje obitelji i moje osobno. Žao mi je što ću propustiti Svjetsko prvenstvo, ali Liga prvaka je sada moj Mundial. Sad razmišljam samo o Bayernu. Svi očekuju da osvojimo prvenstvo i Kup, a na dobrom smo putu i u Europi. Svi su mislili da smo već gotovi, a iznenadili smo cijeli svijet pobjedom protiv Juventusa.

Je li finale Lige prvaka realno očekivati?

- Zašto ne? Ostanemo li svi zdravi, u nogometu je sve moguće. Samo moramo igrati kao protiv Juventusa. Barcelona je jača od svih, ali i nju je moguće pobijediti odigrate li taktički mudro kao što je prošle sezone napravio Chelsea. Ne smijete im dati puno prostora, jer to lako koriste.

Kako Vam se sviđa grad? Možete li neometano hodati njime?

- Da, s kapom i šalom. Kada sve nije bilo lijepo kao sad maskirao sam se i bolje. Sviđa mi se grad, živim u centru i ljeti sam često znao šetati Marijinim trgom (Marienplatz). Znao sam se stati u središte trga i promatrati balkone. U proljeće, kad postanemo prvaci, tamo ćemo slaviti. To mi je veli san, to mi je božićna želja (smijeh) - zaključio je Pranjić.