Posljednji put Poljud je bio rasprodan još 2006.

Svaka velika Hajdukova utakmica vrati Dalmaciju u doba Hamburgera otprije 25 godina kad se tek preselilo sa Starog placa na Poljud, a Branko Zebec s hajdukovcem Ivanom Buljanom i raznim Keeganima, Hrubeschima itd. eliminirao je malo sretno, a malo i nepravedno Tomislava Ivića i zlatnu generaciju. Međutim, i zadnja dva desetljeća Poljud bi se napunio do 35.000 gledatelja, ali ne do 50.000 jer su zakoni stroži. Redovito je Hajdukov stadion punio Dinamo. Dobar štos - jer sad ne može ni svoj!

No, valja se brinuti o tome da hrvatski nogomet počiva na simbiozi modro-bijelih, što znači da neki Vlatko Marković, bilo koji, na toj funkciji mora uspostaviti pravnu nogometnu državu koja neće biti ugrožena zbog samovolje petparačkih milijunera i švercera nogometnim boflom.

Taj “bijelo-modri” dragulj povezan Dalmatinom za par sati, generator radosti, biznisa, čuvanja tradicije, sportskog kulta i jednog od moćnijih hrvatskih proizvoda - ujedno je i izvor za hrvatsku reprezentaciju. Previše je to da bi se prepustilo anarhičnom, primitivnom i privatnom bogaćenju samo jednog ili još dva-tri nogometna tajkuna. Idealna je prigoda da se donesu konačno neke odluke o tome ovog četvrtka kad bi u ime nogometa valjalo navijati za gušt, a i za interes, dok igraju i Dinamo i Hajduk u Europi.

U ime toga ne bi smjelo biti utakmica kakva je jedan iz 2006. Između Hajduka i Dinama, a isto je došlo čak 35.000 gledatelja u Poljud. Razočarani, ali se ipak uvijek vrate. I onda stupi na scenu jedan Draženko Kovačić pa odsudi 60 prekršaja, tri jedanaesterca, isključi Hajduku Carevića, a Dinamu nikoga, završi se sve oporim pamćenjem i modricama za Musu bez kazne. Pa ipak su ljudi došli i na idući veliki derbi Hajduka i Dinama, njih 35.000, lani, 2009. Dokle neki misle da se mogu poigravati s toliko svijeta?