PIŠE D. KRUŠELJ Niske kazne za trenere pokazuju da je riječ o starom, trulom kompromisu

Za vulgarne tirade na račun sudaca disciplinac MAXtv Prve lige Krešimir Vlajčević opleo je Matjaža Keka i Dražena Medića takvim kaznama da se ostali prvoligaški treneri zbunjeno ogledaju - je li ovo sankcija ili HNS-ova last-minute ponuda za vrijeđanje bez kočnica? Marketinška vratolomija pod radnim naslovom “Mislili ste da je dopušteno samo Zdravku Mamiću? Prevarili ste se! Obračunajte se i vi sa ženskim dijelom sučeve obitelji za dvije tisuće kuna, rasturite ih uzduž i poprijeko za pet tisuća, otplativo u deset rata…”.

Kek i Medić su kažnjeni otprilike kao da su bez pojasa prošli kroz crveno, što bi dobronamjeran netko mogao protumačiti kao Vlajčevićevu dobru volju i pruženu ruku pomirenja trenerima koji su debelo prešli granicu, ali iskusnijima je jasno da je riječ o dobrom, starom, trulom kompromisu. To Vlajčević zapravo ispod glasa priznaje da je sudačka organizacija posebno opasan komad šireg ekosistema kojeg od milja nazivamo “močvarica”, onaj dio Evergladesa u koji odlazite ako ste se navukli na “survivora” i baš volite gurati ruku u krokodilova usta.

Kek i Medić su eksplodirali jer su osjetili da se protiv njihovih momčadi vode brutalne kampanje. Konkretno, Rijeci su kroz tri kola suci uskratili tri regularna gola protiv Splita, Slavena i Lokomotive. Da su golovi priznati, Kantrida bi danas vjerojatno bila bogatija za sedam bodova. Medić je izgubio kompas kada je shvatio da neke solventnije klubove suci protežiraju na uštrb Zagreba “koji se ionako spasio”. Bijes dvojice trenera može biti utemeljen, dovoljno su iskusni da znaju prepoznati tendenciozno suđenje, ali prekomjerno granatiranje za kojim su posegnuli nema opravdanja. Takvi revolveraški nastupi u svakoj bi ligi koja drži do sebe bili kažnjeni drakonskom novčanom kaznom i dužim hlađenjem na tribini, ali neizbježno bi se tada na dnevnom redu našlo i pitanje reforme sudačke organizacije. Bio bi to poziv na akciju “čistih ruku”.

To se, jasno vam je, ovdje neće dogoditi jer… osim što je “autonomnost pravosuđa” nužna za stabilnost sustava, bla, bla… klubovi su u proteklih dvadesetak godina naučili suce tretirati kao mezimčad i nemaju snage za objavu totalnog rata. Antologijska fotografija s kraja devedesetih objavljena u ovoj novini na kojoj Vitković i Širić, tada sudačke primadone, zakićene Croatijinim obilježjima putuju s utakmice iz Amsterdama gdje su “modri” pobijedili Ajax u tom smislu je godinama služila kao mini-priručnik za preživljavanje klubova. U vrijeme kada je svoj trofejni monopol cementirao novcem po političkom befelu, kupovao najbolje igrače, slagao megamomčadi, najmoćniji klub u državi svejedno nije ispuštao iz vida drage i utjecajne suradnike. Zar će onda mali dizati bune i zapjenjeno rušiti sustav?

“To vam je bilo ovako. Uvijek se znalo koji klub koje godine treba gurati, tko mora biti pri vrhu, tko pri dnu. One koji su trebali biti ‘gore’ nisi smio oštetiti niti za milimetar”, rekao je u 2011. umirovljeni “mahač” Jedvaj u intervjuu za SN. Priznao je tom prilikom da je uzimao novac za “pošteno suđenje”, te da među njegovim kolegama, u društvu 24 glavna i 32 pomoćna suca, samo Trivković i Čulina tada “nisu bili u igri”. U Uskoku ga nisu shvatili ozbiljno jer je prethodno zaglavio iza rešetaka zbog droge…

Odluči li se tko u HNL-u, ipak, presjeći ovu praksu, Dinamo mu može ponuditi i jedan svijetao primjer. 1968. YU liga je uzavrela od međusobnih optužbi klubova za šurovanje sa sucima, a “modri” su regularnost spašavali vapajem za stranim sucima. Vodstvo lige je pristalo na zahtjev pa je beogradsku utakmicu Partizan vs. Dinamo (0-2) sudio Talijan Gonella, a dvoboj Dinama i OFK Beograda (3-2) austrijski arbitar Linemayer. Nakon prosječnih igrača iz inozemstva, podnijeli bismo i stranog suca, barem u utakmicama visokog uloga…