PIŠE D. KRUŠELJ Jozak je smijenio sve izbornike, sada bi mogao i sam ponuditi ostavku

Posljednji put srce mi se strelovito spustilo u pete ljetos kada sam u novinama pročitao vijest da se od svih talenata s ovih meridijana Arsenal sprema regrutirati baš Romea Jozaka. Tako mi velikog manitoua i tako mi stotinu barutnih futrola mojeg pradjeda topnika, dva dana sam se u strahu vrpoljio čekajući da netko demantira sumanutu izmišljotinu prema kojoj će nepoznati hrvatski doktor nogometa preuzeti zapovjedno mjesto jedne od boljih premierligaških škola.

Jer, kako bi to lijepo formulirao barba Luka - kud si se baš nas dovez’o sada kad smo se počeli oporavljati? Zašto za promjenu ne bi malo pomagao Manchester Unitedu ili barem Tottenhamu?

Onda je s nekoliko dana zakašnjenja ipak objavljena vijest kako Dinamo ne pušta svoje superstručno čedo da se trbuhom za kruhom potuca po opasnim zabitima sjevernog Londona. Zdravko Mamić odbio je Arsenalovu milijunsku otkupninu , stajalo je u objašnjenju. Umjesto toga dragi je vođa ispalio našeg vodećeg apologeta nogometne znanstvenosti (pravac koji tumači nogomet kao djelatnost presloženu da bi je shvatili obični smrtnici) visoko na trenersko nebo, na mjesto šefa sazviježđa i predsjednika HNS-ove Stručne komisije. Jozak je, nažalost, tom prilikom zaboravio zadužiti padobran i u slobodnom se padu obrušava prema tlu, jureći u provaliju zajedno sa svim mladim reprezentacijama koje nadzire kao mentor.

Nisu se pošteno ni stišali odjeci onog ljetnog Livajina i Rebićeva U-21 turizma po Turskoj, niti je Dinko Jeličić kao dojučerašnja velika trenerska nada stigao argumentirati zašto ga je Savez preko noći iznogirao, a već nas zasipaju novim lošim vijestima iz HNS-ova inkubatora.

Svježi U-17 naraštaj zglajzao je u BiH na kvalifikacijskom turniru za EP u konkurenciji domaćina, Portugala i Crne Gore. Generacija U-19 (već napola dovršene zvijezde Jedvaj, Pašalić, Mujan) nekoliko je dana kasnije zapela na izlučnom natjecanju za EP osvojivši treće mjesto u konkurenciji Češke, Cipra i Gibraltara.

Na koncu se ovog tjedna lijepo osramotio i “dream team” izbornika Ivana Gudelja predvođen igračima čije se cijene više ne spuštaju ispod 15 milijuna eura. Halilovića, Roguljića, Brodića, Murića i društvo u skupini Svjetskog prvenstva prvo je deklasirao Maroko pa ih je napucao i Uzbekistan. Talentirana generacija ostala je bez drugog kruga.

Cijelo vrijeme tog rezultatskog spusta imamo privilegij u dnevnom tisku pratiti Jozakove stručne recenzije. Nakon posljednje porcije batina u Emiratima, šef Stručne komisije u trenutku nogometno-znanstvene lucidnosti otkriva gdje se skrivaju problemi. “Njima treba željezna čizma”, najavio je zaokret prema military-formaciji u kojoj će igrači umjesto kockastih dresova i kopački zadužiti maskirne uniforme i martensice, a umjesto piletine na lešo kuhari će im dobacivati konzerve cjelodnevnog suhog obroka.

Izbornici čije imenovanje od početka miriše na političko uhljebljenje ( Ivica Vranješ, Dražen Madunović) mogu se sada nadati da će poput Dinka Jeličića krenuti prema burzi rada, premda je Jozak (intervju Večernjem listu, 18. rujna) izjavio i sljedeće:

- Posebno sam osjetljiv prema stručnim stožerima mladih reprezentacija, jer sam ih pomno odabrao i do tih ljudi mi je izuzetno stalo.

Romeu Jozaku pritom se, ne sumnjajte, ništa neće dogoditi. I nakon serije neuspjeha aduti ostaju u njegovim rukama; sve su naše mlade reprezentacije, naime, zadržale prefiks U i sada samo čekaju finu glazuru u vidu željezne čizme...