Nije bio euforičan. Nimalo. Davor Čop (54), napadač u mirovini, bio je sretan prvim hat-trickom u karijeri svoga sina, ali...
- Nisam iznenađen, jer vrlo dobro znam da Duje ima kvalitete koje napokon izlaze van, na veliku scenu. Njegova partija protiv Rijeke bila je odlična, no nogomet je zaista prevrtljiv sport; mogao je, kojim slučajem, i promašiti te tri prilike i što onda, onda bi ispao neznalica... Hat-trick? Svaka mu čast, ali bez kontinuiteta, ako se, recimo, dogodi pet-šest kola suše.
Kritičari koji ga nisu smatrali dostojnim modrog dresa sada malo-pomalo polažu oružje.
- Pazite, Duje ima 23 godine, a mnogo je toga prošao u karijeri. Bio je, a i još je uvijek mlad. Psihološko je to bilo strašno teško razdoblje. Hajduk, Nacional, Hajduk, Split... to nipošto nije lako, iako nije on jedini, mnogo je nogometaša prošlo takav put. Na sreću, slušao je majku i mene, pa mu je bilo lakše, bio je jedno vrijeme kod nas, stabilizirao se, uspio je to prebroditi. No nisam niti sumnjao da neće... Znate, on nije otišao iz Hajduka zbog toga što je bio loš, nego zbog nekih drugih stvari. Kao što nije istina da u Nacionalu nije igrao zbog manjka kvalitete, već stoga što je čekao Hajdukove papire 7-8 mjeseci. No bio je sam na dalekom otoku, a još tinejdžer. Pa novi Hajduk, Split...
U mladoj karijeri zaista je prošao više nego neki na zalasku. No u međuvremenu je vođen roditeljskom rukom očvrsnuo, što može biti plus.
- Uvijek je otprve morao pokazati sve, bez prilagodbe od barem šest mjeseci, koja je nužna u igračkom procesu. Ali u Dinamu je otpočetka sve dosta dobro sjelo, a sada se rad i karakter naplaćuju.
Konačna naplata bila bi nedjelja na Poljudu...
- Motiv? Sigurno će biti izražen, iako je on zaista motiviran za svaku utakmicu. Nemojte misliti da tu ima mržnje, uostalom, bilo je mnogo hajdukovaca kojima je bilo iskreno žao što Duje odlazi. Što zbog igračkih, što zbog ljudskih kvaliteta.
Hoće li se vama srce podijeliti?
- Pazite, ja sam hajdukovac, iako mi je, naravno, drag svaki Dinamov uspjeh. No kako da ja sada kažem da ću navijati za Dinamo, kada od treće godine u mome srcu postoji samo Hajduk. Nisam tip koji mijenja sredine pa za svaku navija od svega srca. Pa što bi mi kazali i ljudi koji me znaju? Modre sam uvijek simpatizirao, 1981. bio na pragu prelaska u Maksimir, ali sam se ipak vratio na Poljud. Hajduk mi je ipak ispred svega...