Odigrali najdosadniji finale i osvojili Otok

Najdosadnije finale Lige prvaka vjerojatno je odigrano 28. svibnja 2003. godine na Old Traffordu! Prvi put su se u “teatru snova” sudarila dva talijanska kluba, Juventus i AC Milan i shodno tradiciji, u jednoj izuzetno tvrdoj utakmici Marcelo Lippi (Juventus) i Carlo Ancelotti (AC Milan), završili su 0-0. Pobjednika su presudili jedanaesterci. Serginho, Nesta i Ševčenko su bili mirniji i precizniji od Juventusovih izvođača, kod kojih su pogodili samo Birindelli i Del Piero.

Za ovaj tekst nije važno da je za Juve igrao Igor Tudor, dok je u sastavu AC Milana na širem spisku bio Dario Šimić, ali nije ulazi u igru. Za ovu temu bitno je nešto drugo. Naime, cijeli nogometni svijet se složio da je to bila antipropaganda nogometa, da je to bilo negledljivo i “nejestivo” finale, da je talijanski nogomet zaronio u potpunu dekadenciju i nedajbože da se takvo finale ponovi. S takvim procjenama uglavnom su se složila 63.215 svjedoka na “Starom Traffordu” i cjelokupna nogometna javnost. Osim talijanske, naravno!

To su bili dani kada sam zauvijek namjeravao ostati u Engleskoj! I glavna hrana svakog jutra bili su mi londonski tabloidi, koji su se također složili da je to bilo najlošije finale u povijesti Lige prvaka. Sve dok se nije pojavio jedan nogometni filozof.

Daily Mirror je odnekud iskopao tipa, kojega je proglasio najvećim nogometnim autoritetom u Engleskoj. Iskreno, nisam ranije čuo za njega, a i ime sam mu u međuvremenu zaboravio. U svom osebujnom komentaru, koji je izazvao, ne samo moje zgražanje, rekao je da je to bio “najuzbudljiviji meč ikad odigran na engleskom tlu”. Još je dodao: “Sve dok Englezi ne budu igrali ovako čvrsto i dosadno, bit će predodređeni za utješne nagrade i drugorazredne uloge...”

To što smo mislili o njemu, iz pristojnosti je bolje zadržati za sebe. Ali, ispada da je “autoritet” barem djelomično bio u pravu. Engleska je počela uvoziti europske trenere, pa tako danas vodeće klubove vode Talijani (Chelsea, Manchester City), Španjolac (Liverpool), Škot (Manchester United), Sjeverni Irac (Aston Villa) ili Francuz (Arsenal). U sedmoricu veličanstvenih ugurao se samo jedan Englez, Harry Redknapp, engleski Ćiro, posljednji, raritetni primjerak engleske nogometne škole, nakon smrti Sir Bobby Robsona.

Englesku su preplavili - talijanski treneri! Carlo Ancelotti vodi Chelsea, Manchester City Roberto Mancini, West Ham, Gianfranco Zola, West Bromwich Roberto Di Matteo, a što Engleze najviše peče, i izbornik nacionalne momčadi je Talijan, Fabio Capello. Ako se zna da je kraljica njemačke krvi, a premijer Škot, podatak da je šef nogometne reprezentacije Talijan Englezi shvaćaju kao nacionalnu sramotu. Dodamo li tome da je Chelsea izvjesno vrijeme vodio Claudio Ranieri, a da je izbornik Irske bio Giovanni Trapattoni, može se slobodno reći da su talijanski treneri u velikoj modi. Roman Abramovič, bestidno bogati vlasnik Chelsea, pokušao je s Portugalcem ( Jose Mourinho), Židovom ( Avram Grant) i Nizozemcem ( Guus Hiddik), ali nije dospio do cilja - pobjednika Lige prvaka. Nada se da će s talijanskim trenerom u tome uspjeti već ove godine...

Inače, talijanski treneri su, uz nizozemske. najcjenjeniji čak i na nogometnom istoku. Osim što su preplavili najbogatiju svjetsku ligu, Spaletti je trener u Rusiji (Zenit), Walter Zenga je bio trener Zvezde, a Edoardo Reja je doplovio do Splita. Očito u njihovom nogometu, osim ziheraštva, postoji i pobjednička formula, igra na rezultat je privlačna predsjednicima, kojima novac nije važan, već samo trofeji.

Iako, zar nije čudno da su treneri najboljih talijanskih klubova Portugalac (Inter) i Brazilac (AC Milan). Vremena se mijenjaju, nogometne filozofije također, glad za titulama nikad nije bila izraženija. Jedino je u cijeloj priči “nevažan” novac, njega u nogometu ima kao rijetko kada. Ali, samo za odabrane.