TAMNA STRANA MERCATA

NOGOMETNI ROBOVI IZ AFRIKE 'Obećavali su mi novac i karijeru, a na kraju sam završio na ulici...'

Tisuće mladih nogometaša diljem Europe postale su žrtve traffickinga, tj. trgovine ljudima
 getty images

Cristiano Ronaldo godišnje zaradi 42 milijuna dolara. Barcelona za plaću Lionela Messija izdvaja više od 2 milijuna dolara mjesečno. Souleymane Oeudraogo jedva spaja kraj s krajem, a tijekom zimskih mjeseci trenira u tanašnoj vjetrovci koja je njegova jedina jakna.

Daleko od blještavila najboljih europskih liga, nepoznata tisućama nogometnih fanova, postoji cijela klasa deprivilegiranih nogometaša za koje nikada niste čuli. To su igrači čiji su snovi o velikim klubovima i unosnim ugovorima postali noćna mora i kojima je i redoviti obrok ponekad luksuz.

Oliver Brown, novinar britanskog Telegrapha, nedavno je posvetio tekst upravo tim igračima, neopjevanim anonimcima koje su laži i prevare pohlepnih menadžera odvele na rub egzistencije i modernog ropstva. Priča Souleymanea Oeudraogoa savršeno demonstrira kalvariju koju prolaze talentirani mladići iz zapadnoafrčkih i južnoamerčkih zemalja na putu prema nogometnoj karijeri.

Plaća u džep menadžera

Početak je kao iz nekog klišeiziranog filma - mladi Souleymane bio je daroviti nogometaš Atalentus akademije u Burkini Faso kad ga je zamijetio jedan od mnogih europskih lovaca na talente, čovjek koji se predstavljao kao uspješan menadžer. Odmah su uslijedila obećanja o velikoj karijeri ako Souleymane potpiše ugovor s njim i pristane na transfer u niželigaški klub iz Portugala, predstavljen kao prva stanica na putu slave.

Mladić nije mnogo dvojio. S jedne strane bio je pritisnut siromaštvom i velikim očekivanjima njegove obitelji pa je mogućnost zarade u Europi bila itekako privlačna opcija. S druge strane, Souleymane ne bi bio prvi nogometaš koji je iz njegova rodnog grada Bobo-Dioulassoa otišao put Europe. Pet godina stariji Charles Kabore ostvario je respektabilnu karijeru u francuskom velikanu Marseilleu, dok je Souleymaneov najbolji prijatelj i vršnjak postao jedan od najperspektivnijih igrača u klubu iz engleske Premier lige.

Međutim, kad je stigao u Portugal, stvari se nisu odvijale kako je očekivao. Njegov klub, niželigaš iz Porta, loše je stajao na ljestvici te je financijska situacija u klubu bila vrlo nestabilna. Souleymane je bio smješten u skučeni stančić te su mu pokrivani tek osnovni životni troškovi, a većina njegovih primanja završavala je u džepu menadžera. Nije prošlo mnogo kad je klub odlučio ukinuti mlađe kategorije kako bi uštedio novac. Souleymane se doslovce preko noći našao na cesti te je uz pomoć menadžera od socijalne službe zatražio novčanu pomoć. Naravno, od tog iznosa nije vidio ni centa s obzirom na to da je novac umjesto njega opet primio menadžer.

Kako više nije igrao, a angažman za drugi klub nije bio na vidiku, Souleymanea je menadžer uskoro napustio. U klasičnoj kamatarskoj maniri, iscijedio je iz njega i zadnju kintu te više nije bilo svrhe da se zadržava oko mladića iz Burkine Faso. Nakon toga Souleymane preko Belgije odlazi u Pariz, gdje više godinu dana životari i traži priliku u francuskim niželigašima. Da nema udruge Foot Solidaire koja pomaže stotinama nogometaša koje su zatekle slične nevolje, vjerojatno ne bi imao ni krov nad glavom.

Nogometni trafficking

Ova priča predstavlja tek kap u moru sličnih sudbina. Jake Marsh, šef zaštite za mlade pri Međunarodnom centru za zaštitu u sportu, pretpostavlja da su tisuće nogometaša diljem Europe žrtve traffickinga, tj. trgovine ljudima. Poput Souleymanea, na Stari kontinent došli su zavedeni pričama o velikim karijerama i bogatim honorarima, a zauzvrat su ostali bez krova nad glavom. Dapače, nisu rijetki slučajevi da mnogi od njih potroše i svu obiteljsku ušteđevinu kako bi platili put u Europu. Tako se 2007. godine na Tenerifeu nasukala brodica s ilegalnim imigantima, među kojima je bilo i 15 nogometaša koji su zadnji novac potrošili za put. Vjerovali su da ih čeka proba u Marseilleu ili čak Real Madridu.

U modernom svijetu nogomet je davno prestao biti samo igra. Riječ je o mašineriji koja vrti milijarde dolara, ali u kojoj mali broj igrača, menadžera i vlasnika ubire najveći dio kolača. Onima na dnu ostaju mrvice, ako i to. Mada, kad razmislite, nije to ništa novo. Tenisice koje nosite, odjeća koju odijevate i mobitel na kojem možda čitate ovaj članak proizveli su ljudi na Dalekom istoku koji su za to plaćeni toliko mizerni iznos da vas zaboli duša.

Jednako kao i tekstilna ili elektronička industrija, i nogomet ima svoje robove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:10