PIŠE A. HOLIGA

LUDILO PRIJELAZNOG ROKA U zadnjih dvadeset godina iznosi za transfere igrača porasli su više od deset puta

‘U ligi u kojoj su pohlepa i rasipništvo uzdignuti na status najvećih vrlina, potrošnja se nameće kao rješenje svih problema. U svakom prijelaznom roku klubovi dovode apsurdan broj novih igrača i postoji veliki pritisak na njih da troše novac’.
MADRID, SPAIN - DECEMBER 06: Gareth Bale of Real Madrid in action during the La Liga match between Real Madrid CF and Celta Vigo at Estadio Santiago Bernabeu on December 6, 2014 in Madrid, Spain. (Photo by Denis Doyle/Getty Images)
 Getty Images / 2014 Getty Images

Davno su prošla vremena kad je prijelazni rok bio tek dobrodošao izvor pričica u ‘sezoni kiselih krastavaca’; danas je cijela medijska industrija bazirana na njemu. Ljeti su nogometne rubrike zatrpane više ili manje uvjerljivim glasinama, ‘ekskluzivama’ i senzacijama koje se odnose na moguće prelaske igrača iz jednog kluba u drugi. Nerijetko se isti nogometaš tri dana zaredom ‘pouzdano’ seli u tri različita kluba, ali u pravilu su to najatraktivniji i najčitaniji sadržaji. Postoje internetske stranice i profili na društvenim mrežama posvećeni isključivo prenošenju informacija o transferima, postoje novinari specijalizirani samo za izvještavanje o tom aspektu, koji se sve češće čini zasebnim ‘entitetom’ u svijetu nogometa - velikim reality showom u kojem sudjeluju mediji i ljubitelji nogometa diljem planeta.

Najluđe je u Engleskoj. Klubovi Premier lige, koja počinje ovaj vikend, ljetos su na pojačanja zajedno potrošili već više od pola milijarde funti, od čega debelo preko sto milijuna otpada samo na tri dosad najveća transfera: Raheem Sterling prešao je iz Liverpoola u Manchester City, a ‘redsi’ su doveli Christiana Bentekea iz Aston Ville te Roberta Firmina iz njemačkog Hoffenheima. Prošle su sezone u ljetnom i zimskom prijelaznom roku premašili i milijardu funti investicija - budući da do kraja ovog roka ima još više od tri tjedna, a velik broj poslova odvija se u posljednji trenutak, očekuje se da će i ove sezone konačni zbroj biti sličan, ako ne i veći.

Panična jurnjava

Zimus je u Engleskoj pokrenuta, a ljetos ponovno aktualizirana peticija da se ‘Transfer Deadline Day’ proglasi nacionalnim blagdanom. Zaključni dan prijelaznog roka ondje se sad već tradicionalno svodi na frenetičnu i nerijetko paničnu jurnjavu za ‘last-minute’ pojačanjima u kojoj malo koji klub ne sudjeluje: u tih 24 sata znaju se obrnuti i deveteroznamenkasti iznosi u funtama, a publika prati svaki djelić informacija. Program televizije Sky Sports tada je gotovo u potpunosti posvećen ‘dedlajnu’. Ipak, kanal je odustao od prakse javljanja uživo ispred stadiona s reakcijama navijača, nakon što su fanovi ljetos dobrano izmaltretirali njegove reportere: jednome su pred kamerama gurali dildo u uho, a drugoga napastovali seks-lutkom na napuhavanje… Sve se pretvorilo u karneval, konzumerističke orgije kojima je u centru multimilijunska potrošnja i gdje se za igrače licitira kao na stočnom sajmu.

Začetak manije

Vlasnik Sky Sportsa, kontroverzni mogul Rupert Murdoch, prije više od dvadeset godina je revolucionarizirao poslovanje i način praćenja engleskog klupskog nogometa otkupom televizijskih prava za Premier ligu, ali manje je poznato da je on zapravo i začetnik medijske industrije koja se vrti oko nogometnih transfera - barem kada govorimo o Engleskoj. Murdoch je stvorio zametak suvremene manije za transfer-tračevima - ideja se isprva rodila iz nužde, ali ubrzo se pokazalo da je glad publike za takvim pričama upravo nezasitna i monstrum je zaživio…

Kad je australski bogataš krajem 1960-ih stigao na britansko medijsko tržište, najprije je to bilo akvizicijom senzacionalističkog tjednika News of the World, a zatim je kupio i The Sun - dotad progresivni dnevnik lijevog političkog nagnuća koji je zapao u ozbiljne financijske probleme. Murdoch i urednik Larry Lamb bili su mišljenja da je prodaja jedino mjerilo uspjeha novina i odlučili su The Sun rebrandirati kao nacionalni tabloid. Stoga su ga premjestili iz Manchestera u London, gdje su tih godina dvije susjedne ulice bile sinonim za novinsko izdavaštvo i njegov epicentar: u Fleet Streetu i Bouverie Streetu bio je veliki broj redakcija i tiskara, pa se ondje smjestio i novi The Sun.

Međutim, koncentracija biznisa (osobito nakon što je nekoliko godina ranije i The Guardian preseljen također iz Manchestera u prijestolnicu - najprije djelomično, a zatim i potpuno) i veliki porast novinskih naklada dovele su nakratko do preopterećenja tiskara. Murdochov list našao se u situaciji da je svoje prvo izdanje, ono koje je odlazilo na kioske diljem zemlje, morao završavati prije nego što su bile završene utakmice domaće nogometne lige. To je predstavljalo velik problem za novinu koja se prvenstveno obraćala čitateljima radničke i niže srednje klase - upravo onima među kojima je prodaja novina bilježila najveći rast, a koji su bili i srž nogometne publike. Za novine je bilo nezamislivo da izađu bez izvještaja s utakmica.

Način na koji su Lamb i Murdoch (koji danas posjeduje i The Times, najveću instituciju britanskog novinstva) tome doskočili možda se u danom trenutku činio kao improvizirano rješenje, ali iz njega je nastalo nešto puno veće.

Povjerljivi izvori

U nemogućnosti da pravovremeno objavljuje izvještaje s utakmica, The Sun je stranice punio pričicama o mogućim prelascima nogometaša koje su dolazile iz njegovih vlastitih ‘provjerenih izvora’. Njih bi u kasnijim izdanjima zamijenili klasični ‘match reports’. To je bilo puno prije nego što je u Engleskoj uveden prijelazni rok - transferi su bili mogući cijele sezone, što je značilo i da je Murdochov ‘mlin’ glasina mogao biti neprestano u pogonu. Gazda je naposljetku riješio problem kupovinom dodatne tiskare, ali tada su se listu masovno javljali čitatelji prosvjedujući zbog ukidanja sadržaja na koji su se bili navukli; Murdoch je shvatio što narod zapravo želi i vratio te pričice, još ih dodatno pojačavši. Od tada je sve naraslo do neslućenih razmjera.

Nedavno je nogometni magazin FourFourTwo okupio po jednog novinara, agenta, klupskog direktora i igrača Premier lige, koji su anonimno analizirali fenomen. “Potražnja je danas veća nego ikad”, rekao je novinar koji radi za tabloid. “Čak i potpuno nepouzdane priče postaju najčitanije u online izdanjima novina.” To, dakako, stavlja urednike na velike kušnje; mnogi od njih ne prežu od objavljivanja bilo čega što barem koliko-toliko ‘drži vodu’. Agent, odnosno nogometni menadžer, se nadovezao: “Mislim da veliki dio fascinacije leži u činjenici da velika većina klubova danas više nema realne šanse osvojiti nešto, tako da realizacija velikog transfera za njihove navijače predstavlja nešto najbliže tom trijumfalnom osjećaju.”

Zasebni spektakl

Guardianov kolumnist Jonathan Wilson slaže se da je prijelazni rok postao zasebni spektakl. “Mislim da to dijelom ima veze s računalnim igricama, poput globalno popularnog Football Managera”, kaže Wilson za Magazin Jutarnjeg lista. “Fanovi sada znaju daleko više o igračima iz drugih liga te imaju vlastite ideje tko bi se mogao dobro uklopiti u njihovu momčad. Dijelom je i zato što transferi postoje u svijetu savršenih mogućnosti, da tako kažem: ‘Trebali bismo dovesti Falcaa’, reći će ljudi, misleći na brzog, moćnog napadača kakav je bio prije ozljede, igrača koji će se instantno uklopiti u klub i okruženje, biti idol navijača i zabijati 30 golova po sezoni. U stvarnosti to najčešće izgleda bitno drugačije, ali navijači ostaju razočarani ako im klub uskrati dovođenje nekog velikog i skupog imena.”

Kultura ruganja

Prema Wilsonu, koji je jedan od najžešćih kritičara stanja stvari, razvoj televizijskih reality programa i društvenih mreža igrao je veliku ulogu. Citirajući izjavu Sir Alexa Fergusona od prije nekoliko godina, u kojoj je proslavljeni Unitedov menadžer rekao da danas postoji “kultura ruganja” u javnosti, on kaže: “Stekli smo dojam da na neki način možemo ‘izglasati’ odlazak igrača ili menadžera ako se pokažu neuspješnima, što gotovo poništava samu ideju gradnje momčadi i treniranja igrača. Ferguson je tek u svojoj sedmoj godini u Manchesteru stigao do naslova: nema nikakve šanse da bi danas dobio toliko vremena. Nitko više nema strpljenja, igrači i menadžeri rijetko dobivaju drugu priliku”, objašnjava.

“U ligi u kojoj su pohlepa i rasipništvo uzdignuti na status najvećih vrlina, potrošnja se nameće kao rješenje svih problema. U svakom prijelaznom roku klubovi dovode apsurdan broj novih igrača i postoji veliki pritisak na njih da troše novac - jer isto rade i svi drugi, a već i sama visina transfera je ono što ‘pali’ navijače. Oni, kao i mediji, agenti, skauti i sami igrači, imaju vlastite interese u podgrijavanju transfer-sapunice. Menadžerima sva ta strka također dobro dođe, jer si u trenucima krize mogu kupiti još vremena obećanjem da će sve biti u redu ako ‘kupimo još dva igrača’. Ako Igrač A igra loše, pitanje više nije kako ga poboljšati, nego koji Igrač B treba biti doveden kao zamjena. Naravno, velika fluktuacija ljudstva obično negativno utječe na momčad, koja ima sve manje prilike srasti i razviti se zajedno, izgraditi mehanizme automatizacije u igri koji su često presudni za uspjeh.”

Ukidanje kvota

Od 1995., kada su presudom u ‘ Slučaju Bosman’ ukinute kvote stranaca unutar zemalja Europske unije, a igračima omogućena veća mobilnost na tržištu, broj transfera se više nego utrostručio. Premda su nogometaši sada slobodni nakon isteka ugovora i mogu bez odštete promijeniti klub, sveukupna vrijednost plaćenih odšteta pri transferima u istom se razdoblju - udeseterostručila, kao posljedica ulaska krupnog kapitala i televizijskih milijuna u nogomet. Danas se po sezoni na to obrće oko četiri milijarde eura.

Institucija CIES Football Observatory nadzire tržište radne snage u nogometu i u svojim izvješćima donosi ovakve podatke. Njen čelnik, dr. Raffaele Poli, upozorava na očito: “Pogledate li osvajače europskog naslova u zadnjih nekoliko godina - Barcelona, Real Madrid, Bayern, pa i Chelsea - primijetit ćete da su to mahom momčadi čiji su ključni igrači bili duže vremena na okupu. Naša istraživanja otkrivaju izravnu korelaciju između stabilnosti igračkog kadra i natjecateljskog uspjeha - kako na nacionalnoj, tako i na kontinentalnoj razini. Međutim, rastući financijski jaz između najjačih i onih nešto slabijih klubova u središte sustava je postavio tržište transfera. Slabiji klubovi sve više su usmjereni na prodaju, a manje na natjecateljski uspjeh, dok onim jačima kupovina predstavlja statusni simbol i demonstraciju moći prema medijima i navijačima.”

Drugim riječima, veliki moraju trošiti da bi ostali veliki, dok su mali prisiljeni prodavati da bi pokušali nekako držati korak, ili barem preživjeti.

Priču zaključuje Jonathan Wilson, koji se pita: “Što ako je fokus na transfere samo velika konzumeristička obmana? Što ako velika većina vrhunskih nogometaša, izuzevši onih nekoliko koji doista predstavljaju svjetsku klasu, i nisu kvalitetom baš toliko različiti jedan od drugih, ako je ključ u kvalitetnom vođenju momčadi i njenom postupnom zajedničkom srastanju? Što ako je suvremeni nogomet postao talac tržišta transfera?”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:50