Kakva su to vremena bila, 8 golova usred Maksimira!

Katalinić se kao trener pojavio s licem i brkom šerifa iz New Yorka (Sheriff McCloud iz TV serije) i bio uspoređivan s barba Lukom Kaliternom kao vrsni vratar i trener. Danas je vlasnik 20 trofeja, osvojenih s Hajdukom najprije kao vratar, a onda i kao trener.

- A 21. trofej mi je medalja osvojena s Ćirom na SP-u 1998. Imao sam i kup s Perom Nadovezom 1984., pa dva kupa s Joškom Skoblarom, prvu hrvatsku titulu s Poklepovićem, a onda samostalno, kao trener, dva naslova prvaka, dva kupa i tri superkupa.

• Srušili ste Ćiru, a ipak vas je pozvao u reprezentaciju.

- Zapravo ga nisam ja srušio, izgubio je te jeseni 1993. od Segeste vani i kući od Belišća, ali me prije toga pomeo u Maksimiru sa 4-0 jer sigurno nije mogao zaboraviti mangupa iz Splita. Ćiro je prepoznao da vrijedim. Dva puta me zvao u reprezentaciju, 1996. za odlazak na EP u Englesku i 1998. na SP u Francusku. Izbliza sam vidio tu njegovu čaroliju, koju valjda nitko nema, taj refleks u stvarima koje i nemaju veze s trenerskim zanatom, a ipak imaju… Na primjer, kad se zadnji čas prije sviranja himni sjetio da mu naš fizioterapeut otrči u svlačionicu po kapu onog francuskog policajca. I Ćiro se pojavi s njom na glavi pred cijelim svijetom.

• A zašto vas je uopće zvao prvi put već 1996.?

- Hajduk je bio moćan tih godina, od Poklepovićeve prve do moje dvije titule, a u biti smo imali minus od 2,5 milijuna maraka. No, spasili smo se kroz Ligu prvaka u Europi. I na kraju, Ćiri su uvijek bili draži mangupi, kako on reče, nego slinavci. Nikad neću zaboraviti superkup koji smo s Dinamom odigrali do 4:4! Osam golova usred Maksimira. Ali uz tercet Rapaić, Mornar i Kozniku imali smo još i Ercega, a danas nedostaje klase na terenu. I naravno da se u nedostatku pravog spektakla na terenu navijači okreću vlastitom hepeningu u gledalištu. Da im ne bude hladno i dosadno.

Katalinića Dinamo pamti uglavnom po lošim vijestima jer će pobjeđivati “modre” i kao trener Zadra, Rijeke, Varteksa.

- Zanimljivo je bilo kad smo se tukli Marijan Vlak i ja, dva vratara kao treneri Dinama i Varteksa. Dobio sam ih usred Zagreba i u Varaždinu, 4-0 i 2-0. Pamti se i šesto mjesto Zadra, koje sam osvojio kao trener dok je direktor bio Skoblar. Dobili smo tada i Dinamo i Hajduk. Jednoga dana zove me iz Zadra Jurjević da Ćiro hoće sa mnom razgovor. Odveo me sa sobom u Francusku 1998.

• Sigurno ste mu trebali za partiju preferansa?

- Pa bilo je i toga. Ali, nije Ćiro bio neki strastveni kartaš. Možda je kartao više radi druženja s Tuđmanom. No, Otto Barić je bio pasionirani kartaš. Ćiro se s njim znao potući i u šahu. Uf, kakve su to bile partije, perje na sve strane.

• Tada ste u tandemu s Ćirom i “prodavali” novine...

- Kako ne, pljuštale su izjave na duplericama. Jedan derbi sudio je Željko Širić. I to sam odmah iskoristio, svi su novinari objavili kad sam rekao da se zna za koga će suditi Širić. A Ćiro i on oduvijek su bili dobri. Međutim, i Ćiro i ja smo to znali nekako izreći, nitko se ne bi vrijeđao.

Katalinić pamti i druga vremena, 1971. u zlatnoj generaciji Hajduka, kad je sadašnji rivalitet s Dinamom bio usmjeren s one strane Drine, prema Zvezdi i Partizanu.

- Danas je Dinamo isto što je Hajduk bio tih godina, superorganiziran i moćan klub. I skidam mu kapu. Jer Ćiro je baš dokazao da se s pravom organizacijom moglo postati prvak i u Jugoslaviji iako se zoveš - Dinamo! Problem jesu bile kockice na grbu, ali Ćiro je to iskoristio umjesto da se plaši.