Kako je Sir Alex završio na klupi Newton Heatha

ZAGREB - Gledajući u srijedu gradski derbi dva kluba iz Manchestera netko neupućen morao je pri pogledu na tribine više puta protrljati oči. Igra li to Istra i pomoću kojih trikova su ‘Demoni’ tako multiplicirali članstvo? Old Trafford je bio preplavljen desecima tisuća zlatno-zelenih šalova i dresova, iako su dolje na travnjaku trčali Ryan Giggs i Wayne Rooney, odjeveni u tradicionalne crvene majice, a meč je s klupe vodio Alex Ferguson, kao i obično šarmantno crven u licu.

Kada je Rooney pogotkom u 90. minuti konačno slomio Cityjev otpor i lansirao svoju momčad u finale liga kupa, zlatno-zeleno more je proključalo od oduševljenja. Znak da navijačka lojalnost momčadi nije upitna, ali i poruka da se upravo razbuktava rat naroda protiv obitelji Glazer u čijem je vlasništvu Manchester United.

Zlatna i zelena boje su Newton Heatha, kluba lokalnih željezničara iz kojeg je 1878. nastao Manchester United. Masovni povratak navijača u garderobe svojih čukundjedova dogodio se nakon što je objavljena vijest da je obitelj Malcolma Glazera gurnula klub u astronomske dugove (više od 700 milijuna funti), što opet nije spriječilo trojicu sinova da sebi isplate dividende od desetak milijuna funti.

Navijači nikada nisu bili skloni Glazerima, ali danas je njihovo ogorčenje na vrhuncu i prijeti nekom vrstom bojkota jer strahuju da će klub nastaviti amortizirati dugove prodajom najboljih igrača. Spekulira se da će nakon Ronalda prema izlazu krenuti Rooney i Vidić. Sir Alex zasad apelira na fanove da ne upadnu u zamku podjela.

- Svatko ima pravo izraziti mišljenje i iskazati protivljenje. Dio navijača nije sretan, ali ne smijemo dopustiti da to isprovocira podjele među nama. Moramo biti vrlo oprezni i imati na pameti da naši suparnici počinju trljati ruke dok gledaju sukobe u Unitedu - rekao je Ferguson.

I dok legendarni menadžer pokušava kontrolirati štetu, nogometni kroničari na Otoku nastoje problemu dati racionalne obrise. Parola ‘volim United, mrzim Glazera’ lako se može zamijeniti parolom ‘volim Liverpool, mrzim Jenkije’ ili ‘volim Newcastle, mrzim Mikea Ashleyja’, tvrde neki. Unitedov problelm nije endemska bolest, nego ‘ontološko pitanje’ nogometnih klubova.

Dakle, je li smisao nogometnog kluba da ispunjava navijačke snove i juriša na uspjehe ili klub treba zarađivati novce i busati se milijunima plaćenog poreza? I kome zapravo pripadaju klubovi? Navijačkom narodu ili odabranoj skupini plutokrata?

“Uzmimo da pet tisuća Unitedovih navijača zaista iskaže spremnost darovati klubu po 5 tisuća funti. Ukupno je to 25 milijuna funti, što nije dovoljno za lijevu Rooneyjevu nogu...”, ovako Timesov novinar razbija navijačke iluzije.

Drugim riječima, vlasnika u trulom kapitalizmu mora biti. Nisu sva društva savršena poput našeg tranzicijskog, gdje osviješteno građanstvo i poštena vlast proračunskim novcem zatrpavaju klubove mezimce i ne bave se tričarijama poput prezimena obitelji na vlasti. Sve dok se obitelj na vlasti preziva Mamić...