Andrija Balić (17) jedan je od Hajdukovih najvrjednijih mladih igrača. Jedan od mogućih “spasitelja”. Jedan od onih od čijeg se budućeg transfera očekuje da Hajduku ubrizga financijsku injekciju koja život znači. Na razgovor za naš magazin "Naprid bili" stigao je poslije terapije, naime oporavljao se od ozljede koljena koju je zadobio u utakmici Hajduka II protiv Mosora u Žrnovnici.
- Lopta mi je malo pobjegla, uklizao sam, zatvorio oči i udarilo me. Zaboljelo je.
Rezultat - hematom na koljenu, pripadajuća longeta i dvodnevno mirovanje. Objavio je Andrija fotografiju na društvenoj mreži i pokupio puno “lajkova”...
- Non-stop sam na Whatsappu. Prije spavanja malo uđem na “fejs” i pogledam naslovnicu. Ali po danu nikada.
Ima li kakvih ograničenja unutar kluba glede korištenja tih mreža?
- Prije utakmice uvijek nam uzmu mobitele. Ne smijemo ništa raditi i ni s kim komunicirati.
Zasipaju li te ljudi zahtjevima za virtualno prijateljstvo?
- Svaki dan dobijem po 5-6 zahtjeva, ali ne prihvaćam nikoga koga ne znam.
Kako usklađuješ obveze u srednjoj školi s treninzima?
- Polazim treći razred trgovačke škole, smjer komercijalist. Dobio sam potvrdu od Hajduka da sam profesionalni sportaš. Kad ne dođem u školu, ne zapisuju me. Kad budem spreman za odgovaranje, dođem i to je to.
Otac te vozi na treninge?
- Tako je. Ponekad odem busom kad on ne može jer trenira djecu u Dugopolju.
Planiraš li upisati vozački?
- Planiram, dogodine.
Toliko za uvodni, opuštajući dio. Idemo na prave stvari. Ove si sezone u Hajduku II, u 3. HNL Jug. Kakvi su dojmovi?
- Jako dobri. U trećoj ligi ima puno igrača koji su igrali u boljim ligama. Dobra je to stvar, stječemo iskustvo.
Kako si zadovoljan svojim igrama?
- Ljetos sam bio na pripremama i onda mi je nakon toga pukla loža. Kada sam se vratio, napokon sam počeo igrati i evo sada sam ozlijedio koljeno.
Osjetiš li razliku igranja u juniorima i u trećoj ligi?
- Naravno. Ovdje su igrači s iskustvom, momci od 25-26 godina. Jače idu u duelu. U juniorima je sve bilo lakše. Osjećaš kao da si ti kamen, a suparnik spužva. Sad je sve teže.
Nikola Vlašić tvoj je vršnjak i on se već etablirao u prvoj momčadi. Ti kaskaš?
- Odlični smo prijatelji, čujemo se skoro svaki dan. Jedan smo drugome potpora, pričamo o svemu.
Kakav je odnos trenera Igora Tudora prema tebi?
- Traži sto posto od mene, ali sada smatra da to nije dovoljno pa me vratio u B momčad. Mislim da ću se tako bolje razviti, ali nadam se što skorijem povratku u A momčad.
Andrija je u bijelom dresu debitirao lani u listopadu u prijateljskoj utakmici protiv Bešiktaša na Poljudu.
- Nisam očekivao debi. Išao sam na okupljanje mlade reprezentacije za kvalifikacije za Euro, ali me izbornik na kraju nije vodio. Kad sam došao u Split, Tudor me zvao da dođem na trening i da ću biti u kadru za Bešiktaš. Iznenadio sam se. Bilo je dosta treme, uvijek je bude. Neovisno o tome je li suparnik Bešiktaš ili Dugopolje. No, kad izađeš na teren, trema nestane.
U kontekstu priče da je Balić potencijalni “spasitelj” Hajduka, ove je godine interes engleskog Tottenhama bio prilično intenzivan, ali do transfera nije došlo.
- Ja o tome svemu nisam znao ništa. Otac mi je bio rekao da me njihov direktor sutra dolazi gledati i da se zanima za mene. Mi smo sutradan igrali juniorsku utakmicu protiv Splita. Ostao sam na zemlji, sve sam mirno prihvatio. Nisam razmišljao o potpunom odlasku. Da sam potpisao, ostao bih ovdje na posudbi. Ipak je bilo rano za odlazak.
Kakav je bio stav obitelji?
- Njima sam najbitniji ja. Rekli su mi da promislim i odlučim, da ćemo popričati. Mama je plakala tri dana, nije htjela da odem, ‘kako ćeš gore sam’, govorila je. U razgovoru s predstavnicima Tottenhama rekli smo da bih trebao završiti školu. Oni su mi dali godinu dana da završim sve.
Je li Tottenham i sada zainteresiran?
- Koliko znam, nije.
U kojoj se ligi jednoga dana vidiš?
- Volio bih u igrati u Engleskoj, ondje igraju brzo. Kada bih mogao birati, igrao bih za Liverpool.
Za njih navijaš?
- Ne, ali njihovi su navijači sjajni. Kada zapjeva cijeli stadion, to je nešto nevjerojatno.
A ostale lige?
- Sviđa mi se španjolska.
Pojava Andrije Balića samo je nastavak niza talentiranih dugopoljskih nogometaša u zadnje vrijeme. Radošević, Caktaš, te Balićevi poznanici iz Hajduka II, Bosančić i Šimić. Što je to posebno u Dugopolju?
- Oduvijek su mala mjesta davala velike igrače. Bosančić je iz Dugopolja, ali živi u Solinu. Šimić u Dugopolju živi malo dalje od mene pa se nismo baš družili u djetinjstvu. Oni nikada nisu igrali u Dugopolju, a ja jesam. Tek smo se u Hajduku svi počeli družiti. S Caktašem popričam koji put, a s Radoševićem se ne čujem.
Tko je najbolji?
- Ha-ha, a sad. Ne volim o tome govoriti, neka drugi procijene.
Imaš li braću, sestre?
- Imam dva brata i sestru. Ja sam najstariji. Mlađi brat je također u Hajduku, 2005. godište. Bit će dobar, ima lijevu nogu, igra krilo i brz je k’o metak. Drugi brat ima tri godine, od njega vjerojatno neće biti ništa u nogometu, ha-ha. Sestra ima 13 godina, trenira košarku.
San zaigrati za A reprezentaciju
Kako si zadovoljan napretkom u reprezentaciji U-19?
- Zadovoljan sam, ali sam možda očekivao veću minutažu sad u kvalifikacijama. Prve dvije utakmice ušao sam po 20 minuta, a treću sam igrao sat vremena.
Je li ti čudno što u mlađim uzrastima dominiraju Dinamovi igrači?
- Nije mi čudno. U reprezentaciji generacije ‘98 ima svih 11 Dinamovih igrača u prvom sastavu. Samo je jedan iz Hajduka i jedan iz Splita. U toj je generaciji Dinamo dosta jak.
Jesi dobar s nekim iz “modrih”?
- Jesam. Nema nikakvih problema, svi smo dobri kao prijatelji.
Sljedeći je korak reprezentacija U-21, a onda i A selekcija?
- Tako je, nadam se da ću onamo dospjeti jednoga dana.