VJEČNI BORAC

Eduardov put: Manje ‘jogo bonita’, više trijumf volje

 AFP

Kada na prijelazu u 2010. godinu stavite pod skener karijeru Eduarda Da Silve i hladno odmjerite krivulju njezina razvoja, u prvi plan isplivat će neočekivan detalj. Dudu je postao velikanom proteklog deseljeća - preciznije proteklih pet godina - zahvaljujući u prvom redu životinjskoj želji za uspjehom, a tek zatim nogometnom talentu koji svaki Brazilac ionako zaduži u rodilištu zajedno s prvim pelenama.

Brazilci u europskom nogometu, to je već opće mjesto navijačkih predodžbi, hodajući su manekeni “jogo bonite”. Oni su zaigrani, slobodni i maštoviti na terenu, oni jedu loptu i lucidnošću dovlače publiku na stadione, premda su izvan terena ekscentrici koji redovito kasne na pripreme, preskaču treninge i tulumare od jutra do sutra. Po inerciji se nekako i Duduova eksplozija u Hrvatskoj pokušavala ukalupiti u poznati stereotip. Golove kao na pokretnoj traci uzimali smo zdravo za gotovo jer “mali to ima u genima”, iako je puno bliže istini tvrdnja da Duduov genetski materijal baš i nije šampionski.

Mislimo konkretno na njegovu muskulaturu. Od svojih prvih maksimirskih dana Eduardo je patio zbog ozljeda i ozljedica, ta se karoserija nikako nije doimala pouzdanom, šalili smo se da se u njegovu prezimenu potkrao tipfeler i da se mladić zapravo preziva Da Svila. S prvih pravih seniorskih priprema, u ljeto 2002. godine, ispraćen je skepsom tadašnjeg Dinamova trenera Ćire Blaževića. Impresioniran i stisnut kao za upravljačkim pultom space-shuttlea nije ni mogao dobiti bolje preporuke jer, pokazat će se kasnije, radio je i šutio unatoč slomljenoj koščici u peti.

Kada je kost zacijelila, počeli su kronični problemi s mišićima koji su pucali lako poput konca. Utakmica, gol, stanka, utakmica, stanka. Tako je otprilike sve do jeseni 2005. godine izgledao bioritam igrača koji bi se lako mogao zamijeniti i za bolnički karton. Eduardo je sa navršene 23 pod Kužeovim vodstvom napokon počeo nastupati u kontinuitetu i sve češće zabijati. Sljedeće sezone je odletio u stratosferu s više od 50 golova u dresu Dinama i nacionalne momčadi. Došlo je vrijeme za “pay day”, Dudu je naplatio odricanje i muke transferom u Arsenal, nakon čega je savršeno odradio kvalifikacije za Euro 2008 i praktično sam odvukao “vatrene” u Austriju.

Nažalost, na naplatu u kockastom dresu morat će se još malo strpiti. Iz tračnica ga je izbacio brutalni nalet Martina Taylora, zbog te teške ozljede Dudu je danas jedan od uglednijih svjetskih nogometaša bez minute nastupa na najvećim natjecanima. Ali bez brige. Tek mu je 26, a njegova karijera se i dosad prevodila manje kao jogo bonita, a više kao trijumf volje...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:44