Na rasporedu je bila priprema za podnevni let prema Frankfurtu i Bangkoku. Lani New York, sada Tajland, otkrivanje novih svjetskih destinacija jedan je od omiljenih hobija Darija Srne. U godini u kojoj je, po općoj ocjeni, doživio nogometnu ali i osobnu zrelost, bilo je sjajnih ali i tužnih trenutaka. O svemu su s njime porazgovarale bez ograda Sportske novosti , što je u Srninom slučaju, sukladno njegovom temperamentu, pravilo.
Dakle, Darijo, po čemu ćete pamtiti 2009. godinu, uobičajeno je pitanje za 30. prosinac?
- Pamtit ću je po osvajanju Kupa Uefe. To je vrhunac klupske karijere, nešto o čemu sam sanjao kao mali dječak prepun ambicija i želje za uspjehom.
Stječete li dojam da je taj uspjeh u Hrvatskoj shvaćen kao drugorazredni?
- Meni je iznimno drago da sam došao u situaciju da kao kapetan stranac mogu primiti pehar za Europsku ligu, jer osim što je to priznanje meni kao osobi, kao i mojem igračkom doprinosu proteklih 6-7 godina u Donjecku, to pokazuje koliko su bile nepravedne skepse, pa i cinične ocjene na račun mog igranja u Šahtaru. Čim nisi u klubu liga Petice, i to boljem klubu tih liga, kod nas te odmah omalovažavaju. Šahtar je, međutim, europska snaga, i zbog financijskih potencijala, stadiona, a ne samo osvojenog pokala Kupa Uefe?
SVE O SPORTU PROČITAJTE NA PORTALU SPORTSKIH NOVOSTI
Što je Turska uzela, Turska je i vratila?
- Je, je, kazao sam vam više puta na tu temu da je valjda sudbina htjela da najveću dosadašnju tugu u karijeri, a to je poraz od Turske na jedanaesterce u Beču na Euru, kompenziram klupskim europskim trofejem u Turskoj, doduše tek djelomično.
Na tom tragu sudbinske povezanosti mogli bismo onda pričati kako je velika vaša sreća u ukrajinskom klubu “plaćena” ispadanjem iz kvalifikacija za SP s njihovom reprezentacijom?
- Da, ali isto tako možemo reći da je Ukrajina jedan od domaćina sljedećeg Eura 2012., te da će sudbina možda pridonijeti da baš tamo naplatimo naše ovogodišnje reprezentativne muke.
Raspoložen je Srna, no, tema o reprezentaciji je lajtmotiv najgoreg dijela 2009...
- Neuspjeh u kvalifikacijama je najgori dio ne samo ove godine, već i sljedeće, pogotovo kad se u JAR-u budu igrale utakmice Svjetskog prvenstva.
Jeste li kao reprezentativac i kapetan imali bilo kakvih neugodnih reakcija navijača nakon neuspjeha?
- Ma, kakvi, ni dok sam bio igrač Hajduka, ni danas kao hrvatski reprezentativac, nikad nitko nije uskratio respekt. Znaju ljudi, koliko god je njima teško, da je tako, i više, i nama igračima.
Očito je javnost decentno popratila vaš neuspjeh i zbog dobrih igara iz ciklusa Eura 2008?
- Svi smo željeli najbolje, no u životu ne može uvijek ići onako kako si zamislilo. Mi smo svjesni da prema navijačima, koji nas uvijek prate i podržavaju gdje god igramo, imamo dug. U sljedećim kvalifikacijama mi ćemo taj dug sigurno vratiti!
Bilo bi strašno da spojimo dva velika natjecanja kao - gledatelji?
- To se neće dogoditi! Sigurno je važno kakav će biti ždrijeb kvalifikacija u veljači, ali naša ambicija je poznata. Plasman na Euro 2012. nema alternativu.
Retorika vam je tipično liderska, je li to posljedica kapetanske odgovornosti?
- Kapetanska vrpca nije mi nimalo opterećenje, naprotiv, to mi je dodatni motiv i počast. Ipak...
Ipak?
- Iskreno rečeno, razočaran sam negativističkim stavom dijela medija, koji mi nisu dali ni priliku da pokažem da sam zaslužio taj izbor, a kamoli podršku, koju je dala nekolicina novinara. Nisam očekivao tako malo respekta prema mojih 75 reprezentativnih nastupa, činjenici da sam drugi strijelac reprezentacije, da smo u konačnici u ta 4 nastupa, koliko sam bio kapetan umjesto Nike Kovača, imali tri pobjede i jedan poraz. Sa 27 godina, velikim iskustvom, te statusom kapetana u Šahtaru, zaslužio sam malo više poštovanja, nisam tu vrpcu dobio tek tako.
Je li točnije kazati da je Olić igrač godine, ili je to Srna?
- Nije moje govoriti o učinku kojeg sam imao tijekom 2009. godine, ali mogu s velikim zadovoljstvom podcrtati da je Olić imao sjajnu godinu te da bih ja u glasačku kutiju ubacio glas za njega! Nakon svega što je prošao u karijeri, gdje god je bio napravio je boom, svaka mu čast.
I vaš veliki prijatelj Niko Kranjčar igra za “svaku čast”?
- Mene to ne iznenađuje jer odavno sam spoznao kakav je talent.
Šteta da svi reprezentativci kasne u formi?
- A, to je tako, iako je meni osobito drago da svi igraju u odličnoj formi, jer je to samo refleks naših vrijednosti. Zenit reprezentacije? Tek slijedi.
'Ukrajina je moj drugi dom'
Stadion u Donjecku je doista impresivan!
- Jedan od najljepših koji sam vidio.
Kako ste zaključili polusezonu?
- Kasnimo pet bodova za Dinamom, ali nam u drugom dijelu dolazi u Donjeck. Sve je još otvoreno, tim prije što je liga sve jača, puno se ulaže, teže je pobjeđivati u šampionskom ritmu. Prvu utakmicu ipak igramo u Europskoj ligi, 18. veljače protiv Fulhama, pa tjedan kasnije slijedi uzvrat i onda je start ukrajinske lige.
Na osobnom planu ste profitirali trećim naslovom najboljeg igrača Šahtara?
- Iznimno sam ponosan na te klupske trofeje.
Potvrda je to koliko vas cijene i vole u Donjecku. Kako vam uopće onda pada napamet odlazak?
- Jako mi je teško o tome razmišljati. Nakon 6,5 godina ovo je postao moj drugi dom, a Ukrajina druga domovina. Kupio sam kuću, imam puno prijatelja, svoje rituale, a ljudi su mi toliko ušli pod kožu da ne znam doista kako bi mi bilo da odem. Ukrajinci su ispravni ljudi, nisu jalni i ljubomorni, vole srcem a ne računicom, cijene pošten pristup...
A i gazda Ahmetov plaća kao Chelsea!
- Meni je u Šahtaru ne samo dobro nego fenomenalno. Po svakom mogućem pitanju, od snage kluba i momčadi, preko zarade, uvjeta rada, statusa u klubu i kod navijača, do osjećaja respekta koji mi stalno iskazuju.
Ali Chelsea je ipak stepenica-dvije više?
- Sve što se po tom pitanju može od lipnja događati, ne ovisi o meni. Tko god me želi mora razgovarati s predsjednikom Ahmetovom. U svakom slučaju, ja neću pritiskati predsjednika, bio bi to grijeh prema svemu što sam doživio u 6,5 godina u Donjecku. Imam ugovor do 2013. godine i Ahmetov će prosuditi i presuditi ponudu Chelsea ili nekog drugog eurokluba koji bi se pojavio.
Usput, pojavljuju se priče o dolasku još nekih hrvatskih igrača u Donjeck?
- Ma nema veze, ja bih to sigurno znao.
(Robert Matteoni)