Uvijek se trošilo više nego što se imalo

Stanje u hrvatskoj košarci već godinama nije dobro. Reprezentacija je propustila dva olimpijska ciklusa i tri Svjetska prvenstva, na Europskim prvenstvima redovito zapinjala na četvrtfinalnoj prepreci. Klubovi na europskoj sceni nisu napravili nijedan opipljiv rezultat, pojavom regionalne lige domaće je prvenstvo svedeno na natjecanje druge kategorije.

Nekadašnja jaka košarkaška središta poput Šibenika, Rijeke ili Osijeka već su godinama u komi, a košarkaške institucije poput Cibone, Splita i Zadra suočene su s financijskim kolapsom. Košarka je na izdisaju.

- I ne samo košarka. Cijeli sport nam je u iznimno teškoj situaciji. Dovedeni smo u situaciju da ćemo za godinu dana u svim sportovima imati samo 20 poluprofesionalnih klubova - pretkazuje mračnu budućnost Željko Pavličević, potpisnik posljednjeg europskog klupskog košarkaškog naslova sa Splitom.

Puno je faktora koji su doveli do sadašnjeg stanja. Košarka (i sport u cjelini) je nekad bila naslonjena na sigurne i bogate izvore financiranja (država, javne tvrtke...). Direktorima klubova bilo je dovoljno obaviti dva-tri telefonska poziva i novac bi sjeo na račun.

- Sadašnje je stanje dobrim dijelom posljedica razmišljanja ‘nema veze koliko košta, sredit ćemo’. Toga više nema. Neki ljudi su otišli, neki završili iza rešetaka. Danas novac dolazi od privatnih sponzora koji imaju izravan interes - ističe Pavličević.

Matej Mamić je u igračkim danima bio svjedok vremena kad se u Splitu i Ciboni trošilo šakom i kapom. Danas je kao sportski direktor Cedevite uključen u jedan od rijetkih financijski stabilnih sportskih projekata.

- Kod nas se uvijek trošilo preko onoga što se imalo. To je kad-tad moralo doći na naplatu. Bio sam i u uređenom sustavu Albe, gdje je sve imalo glavu i rep. Tamo se, kao i danas u Cedeviti, nije moglo dogoditi da izlaz sredstava bude veći od ulaza.

Trenutačno je najteža financijska situacija u Ciboni i Zadru, a Aco Petrović dobro poznaje prilike u obje sredine.

- Okrutna borba za Euroligu unakazila je i Zadar i Cibonu. Cibona je trošila više da bi bila bolja od Zadra, a Zadar da bi je sustigao. Košarka koja se igrala bila je kvalitetna, utakmice neizvjesne, ali je iza svega ostao veliki financijski minus - kaže Petrović.

I sad dolazimo do apsurda. U doba najžešće krize, najveće recesije, rezultati hrvatskih klubova više su nego dobri.

- Ova sezona nam je pokazala da se može biti konkurentan i igrati dobru košarku, a da to ne košta jako puno. I primjer Partizana nam pokazuje da je to moguće - smatra Pavličević.

Partizanovu filozofiju za primjer uzima i Petrović:

- Oni su prije sedam-osam godina prepoznali situaciju, vidjeli ono što u Ciboni nisu. Danilović je dao momčad u ruke Vujoševiću i stao iza njega, bez obzira na rezultate. Gurali su mlade igrače, dodavali im jednog ili dva stranca koji su radili kvalitativnu razliku. U Ciboni ili Zadru je tako bilo nemoguće raditi jer je nakon tri poraza visio mač nad glavom.

Okretanje domaćim igračima uz pokojeg kvalitetnog stranca jedna je od nužnih mjera. U spašavanje sporta, uvjereni su i Petrović i Pavličević, uključiti se mora i država.

- Hrvatska vlada bi, poput turske prije sedam-osam godina, trebala donacije sportu osloboditi od poreza na dvije godine - predlaže Petrović.

U situaciji kad su veliki posrnuli, mogli bi na površinu isplivati mali, poput Cedevite. No, Mamić u tome ne vidi dobitak za svoj klub:

- Bez jake Cibone, Splita, Zadra ili Zagreba neće biti ni snažne Cedevite.

Problem košarke je i medijska zastupljenost, ponajprije na javnoj televiziji.

- Košarka ima lošiji tretman nego što bi ga trebala imati. No, nije to samo pitanje televizije. Problem je i negativnih signala koji se konstantno šalju. Više se pričalo i pisalo o kašnjenju plaća u Ciboni nego o tome koliko dobru košarku igra - tvrdi Pavličević.

Padu popularnosti pridonijeli su i reprezentativni posrtaji, a pitanje je može li dobar rezultat na SP-u u Turskoj vratiti dio izgubljenog ugleda.

- Prije četiri do pet godina to bi moglo radikalno promijeniti situaciju oko košarke. Danas više nisam siguran - zaključio je Aco Petrović.