'U Europi ne postoji uporniji trener'

ZAGREB - Dugogodišnji zaštitni znak novozagrebačke košarke, Boško Božić Pepsi, najzaslužniji je što je vjerojatno novi trener madridskog Reala Jasmin Repeša dao veliki pečat hrvatskoj košarci. U predvečerja rata, nagovorio je tada 29-godišnjeg Čapljinca da se iz Dubrovnika preseli u Zagreb i postane mu pomoćnik u Trnskom.

KK Zagreb bio je prva, ali Cibona mu je ostala najduža etapa u hrvatskoj košarci. Nakon dvije godine rada s Pepsijem prevalio je rijeku Savu i postao pomoćnik Aci Petrovića. Prije dvadestak godina razlika između Cibone i Zagreba bila je puno veća nego danas i, naravno, na strani dvostrukog europskog prvaka. Repeša je sekundirao Aci i u reprezentaciji Hrvatske, a u sezoni ‘94./’95. samostalno vodio drugu momčad “vukova”. Mladi košarkaši, među kojima je bio kasniji NBA-ovac Gordan Giriček, su pod nazivom Dona osvježili hrvatsko prvenstvo, a “Jasko” zaradio pozivnicu za preuzimanje prve momčadi.

Ljeto 1995. godine obilježilo je i prvi veći sukob koji je izišao u javnost. Aco Petrović optužio je Repešu da mu je radio iza leđa i zamjerio mu što nije “prijavio” plan Bože Miličevića. Obojica su cijelo ljeto proveli zajedno vodeći reprezentaciju koja je na Europskom prvenstvu u Grčkoj osvojila posljednju medalju s velikih natjecanja.

Prvi Repešin boravak u Ciboni bio je trijumfalan na domaćim parketima, dok je u drugoj europskoj sezoni na vlastitoj koži iskusio što znači sportska nesreća. Tri desetinke prije kraja majstorice osmine finala Eurolige, Stepania je u Draženovom domu pogodio za Olimpijino slavlje i tugu Cibone.

Ako se uz prvi Repešin mandat u Ciboni može vezati kontroverzni početak, drugi mandat je imao takav završetak. U studenome 2001. godine napustio je poljski Slask nakon tri euroligaška poraza i samo za 23 dana se iz Wroclawa vratio pod Toranj da bi zamijenio Nevena Spahiju. Ugovor je bio potpisan na tri godine, ali je jedva trajao 12 mjeseci. Igrači Cibone su nezadovoljni kašnjenjem plaće kretali u štrajk, a Repeša je brže-bolje prihvatio ponudu uglednog Fortituda iz Bologne. Novčana situacija tih mjeseci u Ciboni nije bila ni izdaleka tako slaba kao u sezoni 2009./2010. u kojoj je Perasović izdržao do kraja.

Između dva boravka u Savskoj ulici Repeša je napravio iskorak u turskom Tofasu i oduševio Europu sa Splitom kojeg je predvodio talent u usponu Nikola Vujčić. Klub iz Burse pod njegovom je rukom prekinuo dominaciju Efes Pilsena i 1999. osvojio duplu krunu, a Split u sezoni 2000./2001. dogurao do četvrtfinala Suprolige (te sezone Europa je bila razjedinjena).

Naprasni odlazak u Italiju bio je Repešin pogodak “u sridu”. Pronašao je klub koji će zadovoljiti njegove ambicije i nastavio koračati prema statusu jednog od najtraženijih i najboljih europskih trenera. U najkošarkaškijem talijanskom gradu proveo je tri i pol sezone. Bolonjski Fortitudo (tih godina pod nazivom Skipper i Climamio) igrao je finale Eurolige 2004. (poraz od Maccabija), a sezonu kasnije proslavio svoj posljednji naslov talijanskog prvaka. I u Fortitudu, kao i kasnije u Rimu i Benettonu uglavnom je na raspolaganju imao mlade momčadi i zaslužan je za napredak većeg broja zvijezda današnje košarke ( Okur, Ukić, Belinelli...). Za sebe je jednom rekao da nije pretjerano talentiran, ali da u Europi ne postoji uporniji i zahtjevniji trener od njega. Dovoljno da bude na radaru niza vrhunskih klubova koji žele formiranje mladih igrača bez da rezultat trpi.

Paralelno s talijanskim dijelom karijere, Repeša je od 2006. do 2009. vodio hrvatsku reprezentaciju. Vratio je Hrvatsku na svjetsku scenu pa je nakon 12 godina zaigrala na Olimpijskim igrama (četvrtfinale).

I na oba Europska prvenstva izgubio je u četvrtfinalu, ali za razliku od prethodnika uspio je održati momčad na životu. Umjesto uobičajenog potonuća Hrvatska je izborila kvalifikacije za OI (2007.) i Svjetsko prvenstvo (2009.). Rastanak s reprezentacijom bio je prožet optužbama na račun javnosti i novinara.