I Cibona na rubu propasti je životni izazov

ZAGREB - Cibona grca u dugovima. Dužni su igračima od prošle sezone, dugovanja sežu i do igrača koji su već prekinuli igračke karijere. Zaposlenici kluba već tri mjeseca nisu primili plaće. Ugovorne rate za ovogodišnju momčad stižu na naplatu, a financijskih pomaka nema.

Iz klupske vrhuške, od predsjednika Jelušića i članova Upravnog odbora, dolaze samo očajnički vapaji za spas nekad velikog kluba na čiju slavnu prošlost podsjećaju još samo zastave pod krovom Draženovog doma, umirovljeni dresovi, trofejna dvorana i fotografije. Vapaji su odaslani na adrese prezaduženog grada i još zaduženije države. Ivo Jelušić želi od Bože Miličevića saznati kolika su dugovanja i ni od koga drugog. Bivši direktor je spreman pisati eseje na tu temu, ali nije spreman baviti se računovodstvom.

To je ozračje koje će dočekati novog direktora, bude li netko od petorice kandidata ostavio dobar dojam na tročlano povjerenstvo, a onda dobio i potvrdu od Upravnog odbora kluba.

Od petorice kandidata kontaktirali smo trojicu najeksponiranijih, od kojih svaki ima neki svoj poseban motiv zašto bi zasjeo u direktorsku fotelju.

- Ne radi se o prestižu, dobroj plaći, egotripu ili nečem sličnom. Za mene je to životni izazov. Cibona je ogledalo hrvatske košarke, konstanta u Euroligi već 18 godina - tvrdi Robert Matijević, bivši košarkaški trener i sudac, sin Ilije Matijevića, najpoznatijeg po brku i dosuđenim slobodnim bacanjima kojima je Dražen Petrović 1983. donio naslov prvaka Šibenci u dvoboju s Bosnom.

Za legendarnog kapetana Andra Knega motiv je - ljubav.

- Ljubav prema klubu i gradu u kojem sam proživio najljepše trenutke. Ja sam dijete Cibone i nikad ne bih otišao iz kluba da nisam bio prisiljen. Vjerujem da bi ljudi željeli vidjeti snažnu Cibonu, onakvu kakva je bila prije 25 godina.

U to je doba i Franc Regina, po vokaciji tenisač, kao navijač ludovao za košarkom, trajno se “zarazio Cibonom”. Danas je predsjednik Zagrebačkog teniskog saveza i dobro mu je poznato financijsko stanje u zagrebačkom sportu.

- Cibona je veliki izazov za čovjeka koji ima viziju.

Sve to lijepo zvuči, ali budućem direktoru treba dobar financijski plan i još bolji plan kako ga ostvariti.

- Ne samo jedan, imam dva plana. No, o njima ne mogu govoriti - bilo je sve što smo dobili od Regine.

Knego se uzda u nostalgiju (“Cibona je još uvijek ime u Europi”) i racionalizaciju.

- Treba stegnuti remen. Ne mogu se više kupovati igrači bez provjere mogućnosti i njihove realne cijene.

Na sličnom je tragu i Matijević, koji je proširio priču.

- U kuloarima se pričalo da su mnogi sponzori spremni ući u klub kad ode Bože Miličević. Dakle, volja postoji. Ja im mogu jamčiti da će sve biti transparentno i da će se znati na što se novac troši. Nijedna lipa neće završiti u krivom džepu. Momčad treba bazirati na domaćim, mladim igračima, s kojima se u klubu prestalo raditi. To će vratiti gledatelje i privući sponzore.

Svi su uvjereni da mogu izvući Cibonu iz sadašnje situacije.

- Ne treba očekivati čuda za godinu dana. Treba vidjeti kakve su mogućnosti te polako, kroz dvije-tri godine, uvoditi promjene i pokušati pratiti najbolje u Europi. To će biti teška operacija, ali vjerujem da ovo nije, niti bi trebao biti Cibonin kraj - zaključio je Knego.