Čuje li netko od odgovornih Cibonin SOS?

ZAGREB - Vrijeme je domjenaka, dijeljenja darova i božićnica, čak i u tvrtkama koje bilježe milijunske gubitke. Cibonin primjer još je jedan argument da ova država ide k vragu.

Neslužbeno, Cibonini igrači od nedjelje idu u štrajk. Službeno nitko ne želi potvrditi da je u svlačionici pao dogovor. Takva odluka ne čudi, jer su igrači dosad pokazali maksimalnu kooperativnost. Strpljivo su slušali obećanja, vjerovali onome što im je serviralo klupsko vodstvo, trenirali, igrali i dosta često pobjeđivali, a gubili samo od suparnika koji su kvalitetom iznad njih ili na sličnoj razini. Nikad nisu gubili od slabijih.

Nadali su se da će netko znati prepoznati njihov trud, da će netko vrednovati čelnu poziciju u regionalnoj ligi i borbu za prolaz u Top 16 Eurolige. Do Božića je ostalo još tjedan dana, a nitko tko je zaposlen u Ciboni ne može biti siguran da će se na božićnoj trpezi nalaziti slasna pečenka.

- Dečki pošteno rade od početka sezone, što se vidi i po rezultatima. Nije ovo pitanje milosti, nego društvene odgovornosti prema klubu kao instituciji. Nije u redu da se stvari koje nemaju veze sa sportom prelamaju preko klupskih leđa - osobni je stav sportskog direktora Mihovila Nakića, klupske legende čiji dres odnedavno krasi svod Draženova doma, podsjećajući na neka druga, slavna vremena.

Cibona je danas poput Titanica nakon sudara s ledenim brijegom. Bend još uvijek svira, još uvijek su svi na okupu i ne vjeruju da će nepotopljivi brod ipak potonuti. S komandnog mosta (s prvog kata klupskih prostorija) šalju se SOS poruke koje ni do koga ne dopiru. Odnosno, oni koji bi mogli pomoći, ne žele ga čuti.

Nakićeve riječi potvrda su priče o klubu - žrtvi. Cibona danas isključivo živi od političkog novca, istom se i nada da će ga spasiti, a zaposlenici i igrači postali su kolateralna žrtva političkog rata na relaciji Ivo Jelušić - Milan Bandić. Prvi je, unatoč dobroj volji, u više navrata pokazao nemoć, a drugog Cibona ionako nikad nije pretjerano zanimala. Politički nije bila dovoljno atraktivna.

Zaposlenici već dva mjeseca, uskoro će i tri, čekaju na svoje plaće. Igrači i vodstvo prve momčadi više i ne pitaju za dugove iz prošle sezone. Traže samo jednu plaću kojom bi si uljepšali Božić.

Od 27. prosinca u NLB ligi počinje mini prijelazni rok. Svaki Cibonin igrač ima temelj za raskid ugovora i odlazak u neki konkurentski klub. Mnogi ne bi imali problema s pronalaženjem novih desetinacija. Trener Velimir Perasović nikad nije bio u lošijem položaju i bez manevarskog prostora.

- Na rješenje problema ne mogu utjecati. Napravit ću sve što je u mojoj moći da izvučem maksimum. Igrače razumijem, u istom smo položaju. Bila bi šteta uništiti ono što smo dosad postigli - kaže trener koji je i kao igrač živio s devizom “rad čovjeka čini boljim”.

No, ljudsko strpljenje ima granica, a Cibonini igrači se iz tjedna u tjedan sve više osjećaju kao - magarci.