Gregg Popovich je jedno od najvećih trenerskih imena današnjice. Čovjek koji je svojedobno bio osporavan u San Antoniju, za kojega je u jednoj anketi 1999. godine, kad je osvojio prvi NBA naslov sa Spursima, bilo samo sedam posto ispitanika, zadržao se za kormilom San Antonija već punih 14 godina. U tom je razdoblju osvojio četiri NBA naslova: 1999., 2003., 2005. i 2007. godine.
Njegove veze s europskom košarkom imaju duboke korijene i sežu u vojničke dane dok je bio pripadnik američkog zrakoplovstva stacioniran u Europi. Stalni je posjetitelj svih velikih reprezentativnih natjecanja, čak i onda kad nije bio u nekoj od trenerskih uloga. Jedna od njegovih čvršćih veza s Europom (osim podrijetla) jest i suradnja s Nevenom Spahijom.
- Nevena poznajem već deset godina. Mnoga smo ljeta proveli zajedno, razgovarajući o košarci. On je dolazio i pomagao nam voditi San Antonio u Ljetnoj ligi. Iskreno, od njega sam naučio neke stvari koje sam upotrijebio u napadačkim akcijama Spursa, a on voli razgovarati o obrani, tako da se košarkaški, ali i izvan terena, dobro slažemo.
• Koliko ćemo dugo još čekati na europskog trenera u NBA ligi?
- Stvarno ne znam. Mnogo je europskih trenera koji bi mogli raditi u NBA ligi. Nema tu čarolije, nekih tajni koje su samo nama poznate. To su gluposti. Uzmimo Nevena za primjer. Mislim da je on jedan od najpodcjenjenijih trenera na svijetu. Bio je iznimno uspješan gdje je god radio. Ljudi u Fenerbahçeu mogu biti sretni što ga imaju, a s vremenom će doznati i zašto. Bio sam s mnogim trenerima u raznim europskim klubovima, gledao što rade i učio od njih. I Ruben Magnano, bivši trener Manua Ginobilija, s Brazilom je protiv Amerikanaca radio neke stvari koje jedva čekam vidjeti na snimci i ukrasti od njega. Znate, to svi radimo - gledamo i učimo jedni od drugih.
• Doveli ste mnoge ‘strance’ u San Antonio. Može li se reći da ste to među prvima počeli raditi zato što ste kao vojnik boravili u Europi i vidjeli kvalitetu tih igrača?
- Nikad nisam nikoga trenirao u Europi, ali sam igrao za neke vojne i druge američke reprezentacije. Tada sam već vidio koliko kvalitetnih igrača ima u Europi, na području Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Sjećam se da sam 1988., u svojoj prvoj godini u NBA ligi, gledao uživo jugoslavensku reprezentaciju s Paspaljom, Divcem, Rađom, Petrovićem, Kukočem i ostalima. Bio sam zadivljen. U reprezentaciji SSSR-a igrali su Volkov, Marčulionis, Sabonis. Osjećao sam se poput dječaka izgubljenog u dućanu sa slatkišima. Uz mene je na tom natjecanju bio samo jedan trener iz NBA lige. Samo Don Nelson. Amerikanci su tada mislili da u Europi nema zanimljivih igrača, da nisu navikli trenirati, da ne znaju jezik, da se neće moći prilagoditi. Imao sam priliku pronaći igrače za koje nitko nije znao. Danas to više nije tajni rudnik zlata jer su svi shvatili da posvuda u svijetu postoje sjajni igrači.
• Je li vam vojna naobrazba pomogla u trenerskoj karijeri?
- Možda po pitanju discipline. U NBA ligi zna se dogoditi da igrači ne žele baš slušati trenera koji na kraju popusti. Moji igrači znaju da ja nisam takav, da sam tvrdoglav i neću popustiti. Znaju da ću uvijek od njih tražiti da igraju čvrstu obranu i da ćemo naporno raditi. Ako ti nećeš, ima drugih koji hoće.
• Je li to razlog što nikako niste mogli naći zajednički jezik s Dennisom Rodmanom?
- Kad sam drugi put došao u San Antonio i postao generalni menadžer, on je već bio u momčadi. Tada nisam mogao ništa učiniti. Trebalo mi je godinu dana da ga maknem. Iako mislim da je on odličan igrač, nije se uklapao. Katkad ne možete odluke donositi samo na osnovi nečijeg talenta, nego morate imati viziju kakvu momčad želite složiti.
• Jednom ste izjavili da biste bili trećerazredni trener da nemate Davida Robinsona i Tima Duncana u momčadi. Možemo li iz toga zaključiti da odlični igrači čine trenere odličnima i obrnuto?
- Nitko nije ništa osvojio s lošim igračima. No, treneri katkad to zaborave, pa si pripisuju razne zasluge. Kad nešto osvojimo, ja uvijek kažem: ‘Nismo zasrali. Imali smo dobre igrače, dobru priliku i obavili smo posao’. No, obavezno je imati dobre igrače. Bez njih se ne može ništa osvojiti.
• Kakvo je vaše mišljenje o novoj momčadi Miamija?
- Bit će ih zanimljivo gledati, ali ne postoji jamstvo da će osvojiti naslov. Još moraju trenirati, moraju se uklopiti, profunkcionirati kao momčad. Vrijeme će pokazati koliko su dobri.
• Bili ste pomoćnik Georga Karla u američkoj reprezentaciji na SP-u 2002. u Indianapolisu. Zašto je ta momčad završila na šestome mjestu, a imala je NBA igrače?
- Momčad je bila loša. Nedostajalo im je želje. U to je doba u SAD-u Svjetsko prvenstvo malo koga zanimalo i igrači za to nisu marili. Te su godine Argentina i Jugoslavija imale fantastične momčadi i nitko ih nije mogao pobijediti ako je u utakmicu ušao bez želje. No, bila je to dobra stvar za američku košarku. Igrači su shvatili da Amerika nije cijeli svijet. Shvatili su da igrača ima svuda, kao što ima i trenera. Bilo je to dobro za cijeli svijet jer se svugdje povećalo zanimanje za košarku.
• Što je bilo s olimpijskom momčadi 2004., u kojoj ste bili pomoćnik Larryju Brownu, koja je osvojila samo broncu?
- Splet nesretnih okolnosti. Igrači koji su trebali doći, poput Bryanta i Kidda, nisu došli. Sjećam se da smo s njima godinu prije, na američkim kvalifikacijama za Igre, protiv Argentine imali +18 na poluvremenu. Pola te momčadi nije došlo u Atenu, a James, Wade i Anthony bili su dobri, ali premladi.
• Kakav je odnos NBA klubova prema odlascima igrača u reprezentativne programe?
- Nijedan trener ili GM ne želi igrača vidjeti u pogonu nakon deset napornih mjeseci u NBA ligi. No, kakav bih ja to bio čovjek kad bih jednom Manuu Ginobiliju zabranio igranje za Argentinu ako on to silno želi.
• Vaše mišljenje o ovoj američkoj reprezentaciji?
- Radi se o vrlo karakternoj momčadi koja pokazuje puno želje. Jedan od razloga jest to što opet neki stariji igrači nisu došli. No, ovi koji su ovdje, žele dokazati da im oni kojih nema možda niti nisu toliko potrebni. Treneri rade odličan posao, igraju odličnu obranu i sa svakom će utakmicom biti sve bolji.
Ne znam pravu istinu o svom podrijetlu
• Koliko znate o svom podrijetlu?
- Volio bih vam više reći o tome, ali od obitelji stalno slušam oprečne priče. Znam da mi je otac podrijetlom Crnogorac, a majka Hrvatica. Majčino djevojačko prezime je Tonković. Nakon toga se stvari kompliciraju jer su se roditelji razveli i svi smo završili na različitim stranama. Preduga priča. I u ovim poznim godinama još slažem dijelove. Možda jednoga dana uspijem otkriti pravu istinu.
Nije bilo mjesta za Ginobilija i Giričeka
• Iste godine kad ste na draftu izabrali Ginobilija, birali ste i Gordana Giričeka, čak i prije nego Manua. Što je presudilo da ste doveli Ginobilija, a ne Giričeka?
- Nakon draftiranja obojica su ostali igrati u Europi i Manu se razvio u sjajnog igrača. Obojica su postali dostupni u isto vrijeme. Međutim, Manu je već izrastao u jednog od najboljih igrača u Europi, stoga je izbor bio očigledan. Bilo mi je teško zbog Gordana. Sjajan je dečko, velik radnik. No, za obojicu nije bilo mjesta u momčadi.
• Jeste li se ikada zanimali za još kojeg hrvatskog igrača?
- On je bio jedini. Naravno, svi znaju za Kukoča, ali on je već bio zauzet. On je jedan od najboljih igrača svih vremena. Nevjerojatno je talentiran, sa sjajnim sposobnostima. Prekrasan igrač.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....