ZADARSKI PJEVAČ PROGOVORIO O POKOJNOM BRATU TOMISLAVU IVČIĆU 'Pamtim njegov prvi plač, nunao sam ga kao bebu... Otišao je prerano. Pretužna priča'

Zadarski pjevač i skladatelj Đani Maršan u subotu nastupa u Arsenalu - publici, naime, priprema predbožićni koncert s pratećim bendom Central, a na pozornici će ugostiti i Amendu Stošić te klapu Kaleta.

Iako je pripadnik stare estradne garde, uz Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Duška Lokina i Milu Hrnića, Đani ne nastupa puno, gotovo je "vojnički" samozatajan, teško se otvara i odmjereno bira riječi sa sugovornikom - možda mu je to ostalo i od desetogodišnje diplomatske karijere, ali prije će biti da je to osobina njegova karaktera i činjenice da je u skromnoj, ali poznatoj zadarskoj obitelji, bio stariji brat pokojnih Tomislava i Vedrana Ivčića, također velikih pjevača, te da se kroz život uporno i mukotrpno probijao, piše Slobodna Dalmacija, kojoj je dao ekskluzivni intervju.

- Što se karijere tiče, uvijek sam bio dosta na zemlji. Ponašam se drugačije od pojma tih zvijezda ili kako se već nazivaju. Moja je osobnost da sam i obiteljski čovjek te u stanovitom smislu običan čovjek koji, eto, stjecajem okolnosti ima toliko godina glazbene i diplomatske karijere.

Kad ste u uvodu već spomenuli Olivera, koristim ovu priliku da mu od srca poželim svako dobro, naravno, tu najviše mislim na ozdravljenje. I pozdravite mi ga, to je moj dragi prijatelj, kojega izuzetno cijenim. Oliver je sjajan.

Početak vaše karijere vezan je uz još jednog vašeg dugogodišnjeg prijatelja, Duška Lokina?

- Duško i ja počeli smo zajedno, isti dan snimili smo naše prve službene ploče. To je bilo 1969. godine i, s više ili manje uspjeha, traje do danas. S tim da sam deset godina bio u diplomaciji, iako sam se i u to vrijeme, uz dopuštenje Ministarstva vanjskih poslova, pojavljivao na nekim koncertima. Snimio sam desetak albuma, singlica nebrojeno.

Vi niste zabavljač u glazbenom smislu?

- Mogao bih ja to biti jer sam to nekad i radio. Čuda smo izvodili na feštama i još bih to mogao, ali mislim da mi je primjerenije pjevati pred publikom koja će slušati.

Ali slušatelji su vas takvog i zavoljeli. Pa i tu sjetu, iako se publika neće baš tako lako hvatati na te "zeznute" emocije?

- Istina. Imam jednu istinitu dogodovštinu s otoka Paga. Bila je ribarska noć i pjevao sam do kasno, do dva sata. Klasična fešta. Skupina mladića i djevojaka, ne stariji od 20 godina, imao sam dojam da su malo previše veseli, tražili su da im pjevam 'Čovik s mora'. Gdje ću im sad to pjevati, ta pjesma ima 'kilometar' teksta... Mislim si ja, došli su me zafrkavati, gotov sam! Nastojao sam to na sve moguće načine izbjeći, ali nisam imao kuda, nego sam morao uzeti gitaru ne bih li ih se, eto, 'riješio'. Međutim, kad su je oni otpjevali zajedno sa mnom, od prvog do zadnjeg slova, nisam mogao vjerovati. Ostao sam zapanjen. A pjesma ima 'kilometar' teksta! Naravno da mi je bilo drago. Puno puta sam doživio da mladi ljudi, kojima bih ja po godinama mogao biti otac, ako ne i dida, znaju neku takvu pjesmu.

Dolazite iz poznate glazbene obitelji. Tomislav i Vedran Ivčić, tri brata, sva tri poznati pjevači. To je nevjerojatno, kako se to dogodilo?

- Ne bih sad ponavljao već ispričane priče o djedovima, bakama, ali bilo je u obitelji finih glasova. A počelo je sa mnom, s mojom gitarom i mojim pjevanjem po plesnjacima u Zadru, zajedno s Duškom. Kad sam otišao na studij u Zagreb, gdje sam diplomirao na vanjskoj trgovini 1969. godine, nastala je ta prva pjesma 'Kad ljubav postane poezija', što je zapravo prepjev jedne talijanske pjesme koja je tada bila pobjednik San Rema.

A moja braća tad su imala desetak godina. Uz mene su polako upoznavali ljude koje sam ja znao, vidio sam da su talentirani i pokušao sam im pomoći koliko sam mogao. Kad su stasali, Vedranu sam napisao prve pjesme koje je snimio, kasnije smo zajedno snimili dva albuma... Tomislav je, naravno, otišao svojim putem, dosta pjesama napisao je sam. Ali je i prerano otišao... Ah... Pretužna priča.

Koliko vam danas nedostaju Tomislav i Vedran?

- Koliko? Pa obojicu sam 'nunao', što se kaže, kao bebe, čuo sam njihov prvi plač i čuvao ih jer su rođeni u stanu na Relji gdje smo živjeli, u Narodnim kućama (Casa popolare). Od jednoga sam stariji devet godina, od drugoga sedam, tako da su to neizbrisivi dijelovi života. Kasnije sam se odvojio, ali tada smo već bili odrasli ljudi. Moram spomenuti našu sestru Pinu, koja živi u Italiji i ima izuzetno lijep glas, ali se nikad nije bavila pjevanjem.

Rekao bih da smo imali predivno djetinjstvo. Klasičan obiteljski ugođaj. Sjećam se da nitko od mladića i djevojaka iz dvorišta tih Narodnih kuća nije kasnije izrastao u nekog problematičnog čovjeka. Socijalno su svi bili gotovo pa siromašni, ali s puno duha. Danas su mnogi poznati liječnici, profesori, sportaši... Sve sjajni ljudi. Ne bih mijenjao to djetinjstvo ni za jedno drugo, čak i bogatije.

U diplomaciji ste bili deset godina, između ostaloga i pri Svetoj Stolici, Suverenom malteškom redu... Je li lakše u estradi ili diplomaciji?

- Ugodno sam se osjećao u diplomaciji, što se ne može uvijek reći za glazbeni posao, na koji nekad ne možete puno utjecati. Dao bih prednost diplomaciji, iako sam i jedno i drugo radio predano. Rado se sjećam desetak susreta sa svetim ocem Ivanom Pavlom, danas svecem. Činjenica je da je vatikanska diplomacija sam vrh toga posla. Predstavljati svoju zemlju ondje bila je izuzetna čast.

Koji su vam planovi za budućnost?

- Imam nekoliko novih pjesama i u planu mi je izdati novi album, ali kada će se to dogoditi, ne znam točno, za godinu, dvije, manje od toga. Ne žurim, puštam da to sazrije u meni i kad dođe trenutak, napravit ću to. On će obuhvatiti moj sadašnji pogled na glazbu kroz tekstove, aranžmane, interpretaciju. Dobar dio bit će posvećen moru, koje mi je oduvijek bilo nadahnuće, možda zato što sam i plovio, to mi je neiscrpna inspiracija, naravno, uz klasičnu ljubav muškarca i žene te tu romantiku.

Je li vam "Bože, čuvaj Hrvatsku" s vremenom postala teret kao himna HDZ-a?

- Ja sam napisao glazbu, a stihove Drago Britvić. Tu pjesmu nazvao bih molitvom, ona je kao takva nastala u ono vrijeme. Neću se ljutiti ako je netko osjeća kao svoju i u tom je smislu 'prisvoji'. Metaforički sam to usporedio s jednim golubom, kojega sam pustio na slobodu i on leti, ali uvijek s dobrim nakanama, s mirom. Prema toj pjesmi odnosio sam se kao prema svim svojim pjesmama.