25 GODINA KARIJERE

VELIKA ISPOVIJEST TONYJA CETINSKOG 'U Zagrebu sam karijeru počeo u vreći za spavanje, u praznom stanu'

Pjevač koji slavi četvrt stoljeća glazbene karijere govori o odnosu roditelja prema njegovu pozivu, otkriva zašto je zahvalan Radojki Šverko te priča kako je surađivao s Placidom Domingom, Montserrat Caballe, Michaelom Boltonom i Joseom Carrerasom
 Biljana Gaurina / CROPIX

ZAGREB - Što sam najvažnije naučio u proteklih četvrt stoljeća, koliko se bavim glazbom? Naučio sam da se pjevanje može naučiti, ali sam naučio i to da se čovjekom rađaš i da to ne možeš nikada naučiti. Što je manje znanje, ego je veći, a što je veće znanje, ego je manji, davno je izrekao Albert Einstein. Dakle, u znanju je spas, ali ne u tome koliko si uspješan nekoga uvjeriti da imaš znanje. To je slijepa ulica u kojoj se neki kolege često nađu, a natrag ne ide - kaže Tony Cetinski, koji ove godine slavi 25 godina uspješne glazbene karijere.

U tih 25 godina on se nije mnogo promijenio. OK, ima nešto više kilograma, nešto manje kose, ali ostao je onaj isti nepredvidivi zafrkant, emotivac, čovjek kojeg pogađa nepravda...

Suradnja s elitom

Uz to, postao je jedan od najnagrađivanijih vokalnih izvođača koji puni najveće dvorane diljem regije. Godinama je među najizvođenijim glazbenicima u Hrvatskoj, a njegove pjesme redovito su u vrhu top-ljestvica domaće glazbe. Iznimnu vokalnu kvalitetu potvrdio je i na svjetskoj razini suradnjom s eminentnim izvođačima svjetske glazbene scene: Joseom Carrerasom, Michaelom Boltonom, Placidom Domingom, Montserrat Caballe...

Dvadeset i pet godina karijere proslavit će velikim koncertom u Areni u Puli, koji će se održati 11. kolovoza. Radni naslov koncerta glasi: “25 godina s vama”. Slavljenički Tonyjev nastup medijski će pokrivati HRT koji će snimiti i DVD u full HD tehnici sa 16 kamera. Cijeli događaj režirat će Dalibor Sokolić, koji je bio i redatelj Tonyjeva koncerta u zagrebačkoj Areni 2009. godine, a DVD tog događaja prodan je u iznimno visokoj nakladi.

No, vratimo se na početak. Što je u slučaju Tonyja Cetinskog komplicirano. Jer, on ima više početaka. Jedan od važnijih njegovih početaka svakako je, kaže, poziv Radojke Šverko da bude njen gost u televizijskom showu “7. noć”, prije 25 godina, i tako mu kao mladom izvođaču pruži priliku da ga publika zapazi.

Kao Wimbledon

- Sama činjenica da se često i nakon 25 godina prisjetim i zahvalim gospođi Radojki govori koliko mi je to značilo. Iako su slabići i zlobnici često plasirali priče: ‘E, da mu nije mame, tate, bake, strike i ostalih rodbinskih veza i vezica, ne bi on nikada uspio...’, moram razočarati iste i reći da moj put nije bio nimalo lagan. Gostovanje na poziv gospođe Radojke u tako gledanoj emisiji HRT-a bilo mi je, sportskim jezikom, jednako pozivnici i pobjedi na Wimbledonu - priča Tony, koji je rastao kao dijete poznatog pjevača, Mirka Cetinskog. Postoji li prednost kada je otac uspješan u poslu kojim se želi baviti i sin?

- Prednost je samo u tome što sam ja imao roditelje koji su itekako dobro znali u što ulazim i cijenili moj izbor. No, škola mi je ipak bila na prvome mjestu pa sam se onda školovao i glazbeno i kao hotelijersko-turistički djelatnik i završio, naravno, oba poziva - govori Tony, koji je odmalena pokazivao smisao za glazbu. Roditelji su ga poticali u tom smjeru, pa je kao 4-godišnjak krenuo u glazbeni vrtić, potom i u glazbenu školu...

- Nikad mi nije išlo na živce to što sam morao vježbati sviranje klavira dok su se moji vršnjaci igrali vani. Meni je glazba bila i ostala do dana današnjeg, osim posla, i najdraža igra. Dokle god me bude ta igra zabavljala, ja ću nastaviti živjeti za glazbu, kao i živjeti od glazbe - napominje glazbenik, koji kaže da se više ne može točno sjetiti kako je izgledao njegov prvi javni nastup.

- Ali, sjećam se početaka i vježbanja u garaži, kao i prvih snimljenih pjesama na kasetofon. Sjećam se i kad mi se prvi put pjesma zavrtjela na Radiju Pula. Osjećao sam se kao da sam dobio Grammyja - smije se pjevač, koji je kao tinejdžer volio glazbu The Beatlesa, AC!DC-ja, Pink Floyda, Deep Purplea... Kasnije su došli James Brown, U2... Glazbeni idoli bili su mu Prince i Atomsko sklonište.

U izdanju Suzy

- Sav sam bio u glazbi. Zato uvijek govorim da nisam ja odabrao glazbu, nego je ona odabrala mene. Da nisam glazbenik, danas bih vjerojatno bio raspjevani hotelijersko-turistički djelatnik - kaže Tony kojem je tata Mirko, nakon što je roditeljima najavio da će se u životu baviti glazbom, rekao: “Ako nemas baš ništa pametnije za raditi, onda pjevaj”.

- On je dobro znao u što se upuštam i koliko svega što me čeka nisam ni svjestan. Znao je i da me na tome putu nitko ne može zaustaviti, pa ni on. Ima jedna anegdota, kada mi je tata za 17. rođendan rekao da će mi kupiti ili motor ili klavijature. Rekao sam mu neka mi kupi klavijature jer ću za motor sam zaraditi. I jesam! Zaradio sam za motor u jednoj sezoni - govori Tony, tvrdeći da se glazbom nije počeo baviti da na sebe skrene pažnju ljepšeg spola.

- Ne! Nisam taj tip, iako su me mediji uporno gurali kao nekog ne znam kakvog latino lovera. Meni je to bilo svejedno, samo nek’ zavrte pjesmu, spot, a za ostalo me nije bilo briga. Bilo mi je važno doprijeti do što šireg auditorija da bi bend i ja na kraju imali što više svirki - objašnjava glazbenik koji je nedavno proslavio prvu godišnjicu svog trećeg braka. Suprugu Dubravku, u koju je zaljubljen kao i prvog dana kad ju je upoznao, međutim, ne naziva svojom trećom srećom, nego, naglašava, prvom, jedinom i najvećom srećom.

Cetinski je prvi album “Srce nikad ne laže” objavio koncem 1988. godine u izdanju diskografske kuće Suzy. Pjesme za taj album pisali su mu Zrinko Tutić i Đorđe Novković, a snimanje je bilo u Splitu kod Nenada Vilovića. Nakon objave tog albuma Tony se iz Rovinja seli u Zagreb, gdje je živio u nenamještenom stanu od tridesetak kvadrata. - Spavao sam na podu, u vreći za spavanje, pa sam onda kupio neki ležaj na rasklapanje i ormar, ali ničeg drugoga u stanu nije bilo. Ni televizora, ni kuhinje... ma ničega. Uglavnom sam živio i hranio se na ulici, a u stanu bih se samo otuširao i prespavao - priča Tony, koji je početkom 90-ih počeo surađivati sa Zoranom Škugorom i Guidom Mineom.

O Eurosongu

Uslijedili su hitovi “Ja sam zaljubljen”, “Tvoje tijelo”, “23. prosinac”, “Nek te zagrli netko sretniji”... 1994. godine s pjesmom “Nek ti bude ljubav sva” odlazi na Eurosong i osvaja solidno 16. mjesto. Smatra li danas da je odluka HTV-a da se Hrvatska povuče s Eurosonga opravdana?

- Ako hrvatska glazba ovisi samo o Euroviziji, onda je to isto kao da kažemo da naša država ovisi samo o prilikama u EU. Nema smisla. Sve je to lijepo i krasno, ali ‘ajde ti prvo osvoji sve kod kuće, pa onda probaj s EU tržištem. Mislim da je Eurosong jedan solidan festival ili sajam dostignuća u glazbi pojedinih država. Puno bi bolje bilo da uopće nije natjecateljskog karaktera - smatra Tony, iza kojeg su i svjetski uspjesi u vidu suradnje s Placidom Domingom, Montserrat Caballe, Michaelom Boltonom i Joseom Carrerasom.

Tonyjeva djeca

- Sve su to veliki umjetnici svog zanata i jako prizemni i jednostavni ljudi, spremni pružiti ruku manjima od sebe. Najviše me iznenadila gđa Montserrat kad je jednom na probi rekla kako bi ona jako voljela sa mnom zajedno otpjevati ‘Caruso’, ali da joj slobodno nakon probe kažem ako njena interpretacija meni smeta. Nisam vjerovao što čujem i odmah sam joj rekao da njen glas zvuči božanstveno i dok priča, a kamoli dok pjeva. Rijetkost je susresti tako velike, a opet male ljude. Takve suradnje za mene su snovi koje se nisam usudio pomisliti ni sanjati - priča glazbenik koji je arije i bel canto pjevao u spomen na svoju pokojnu baku Mariju, koja je jako voljela operne arije.

No, Tonyjev matični teren je pop-glazba. Uostalom, on je prvi izvođač koji je 2009. godine dva dana zaredom uspio napuniti zagrebačku Arenu. Sve to uspio je, kaže, jer se od svoje 17. godine, otkako se bavi glazbom, drži pravila koji glasi: sve može, ništa ne mora.

- To je kao kad Dalmatinci kažu ‘vrag odnija prišu’. Ja uz to moje ‘sve može, ništa ne mora’ pravilo, inače, imam i još jednu svoju izmišljenu uzrečicu: ‘Tko pjeva zlo ne misli, a tko misli, nije mu do pjevanja’ - otkriva Tony, koji se nasmijao kada smo ga pitali što bi napravio kada bi mu njegova djeca, sin Christian i kćer Pia, jednog dana došli, baš kao što je on svojedobno došao svom ocu, i rekli da se žele baviti glazbom.

- Oni znaju da je tata uvijek podrška svemu što oni pomisle, a kamoli odluče - kaže Tony.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 03:57