Proteklih dana veseli vuci internetski rastrgaše lik i djelo internetsko Marka Grubnića, poznatijega po nadimku Modni mačak. Dečko iz Pakraca, danas u Isusovim godinama, u djetinjstvu se najradije igrao Barbikama, i za njega je bijeg u metropolu iz poratnog provincijskog mraka bio nužan. Dolazi, kako je posvjedočio, iz sređene obitelji, nije morao brinuti hoće li mu presahnuti izvor novca za gotovo cijelo desetljeće koliko je studirao. Marko Grubnić diplomirani je pravnik. Žali bože novca. Pravu, i to je posvjedočio, neće niti prismrdjeti. On je Modni mačak. Feminizirana gay ikona naših estradnih kuloara. Stilist, prijatelj, savjetnik i tješitelj naših pjevačica i političara. Najpoznatiji po tome što je poznat. Elokventan, uvredljiv, prznica, inteligentan, zlopamtilo, najuspješniji je ipak u stiliziranju samoga sebe. Nepravedno bi za njega bilo kazati da pokazuje osobine snoba. Štoviše, on kao da svjesno karikira snobizam tako što je posve uronjen u nj. Katkad duhovit. Grubnić je u sklopu svojega estradnog poslanstva često zbilja avangardan. Tko je prije njega zastalno počeo nositi torbicu o podlaktici? Koji muškarac?
Za njega bi se mirne duše moglo zaključiti da je moderni intelektualac među estradnjacima. Koliko njih znade fotošopirati? Grubnić je kompjutorski pismen barem onoliko koliko je modno osviješten. Zato i jest upao u nevolju. Da je malko zaostaliji, Instagram ga uopće ne bi privlačio, a da je malko siroviji, pojma ne bi imao kako da ga zloupotrijebi. Prema tome, Marko Grubnić prije svega je žrtva vlastite sposobnosti. I to ne modne.
Teško mu se može pripisati zla namjera. Njegov motiv bijaše - stvoriti lijepu sliku o sebi a na najbezazleniji način. Njegov čin, da montira vlastiti lik u tuđe fotografije, e da bi osvanuo u New Yorku, nije naškodio nikom. Ako je i uzeo tuđu fotografiju, jasno je da ju je upotrijebio tek kao okvir, a ne kao sliku. Posrijedi je kolaž, umjetnina, ironičan citat, a ne krađa. Grubnićevi kolaži pokrenuli su cijelu školu imitatora. On sam ostade njihov glavni protagonist. Grubnić na Mjesecu, dva Grubnića istodobno u New Yorku, Grubnić u Špičkovini…
Bilo kako bilo, zvijezda je rođena. Nakon ovoliko razgranate javne rasprave, nešto mora ostati i za povijest. Pokušajmo, dakle, dati Grubniću mjesto u njoj. Grubnićev sindrom: nazovimo po njegovu slavnom slučaju cijelu pojavu koju je predstavio.
Što je Grubnićev sindrom? Posrijedi je široko rasprostranjena psihička potreba da stvorimo virtualni identitet nadmoćan našem stvarnom položaju. Gotovo bih zaključio da je Grubnić Baudrillardov dragovoljac, pokusni kunić koji je ostao iza pokojnika da potvrdi njegovu tezu kako će virtualna stvarnost postati važnija i istinitija od ove obične.
Rekli smo da je Grubnićev sindrom široko rasprostranjen. Evo nekih primjera. Prošle zime svjedočio sam na Facebooku cirkusu sprdnje što se nadvio nad jedan profil. Bijaše, naime, sezona skijanja. I objavi tako jedan muž, pater familias, da vodi suprugu i dvoje klinaca u Austriju. Prođe tjedan dana. Objavi on fotke s dobrog provoda. Ali, avaj, javi se prijatelj i upozori ga da je iste fotke objavio i prije dvije godine.
Na drugom profilu povede se rasprava, pa jedan sudionik otkrije da je fotke skijališta pater familias skinuo i s Googlea. Potom je osumnjičeni, pritisnut teretom dokaza, objavio pokajnički status. U diskusiji koja se razvila malo-pomalo isplivala je cijela istina. Svih četvero zatvorilo se u kuću tih tjedan dana i ni makac! Čak su i rolete spustili! Ako je već pater familias objavio na Facebooku, urbi et orbi, da ide na skijanje, onda će na to skijanje i otići, virtualno ili stvarno, svejedno. Vrag zna što su klinci u školi napisali u školskom sastavku na temu “Kako sam proveo praznike”.
Proteklo ljeto proučavao sam u Dubrovniku ponašanje turista. Često rade ovo: neka obitelj upravo završila s večerom, platila i odlazi. Druga obitelj zastane, povadi mobitele, uvali se za stol, fotkaju među čašama, buteljama i salvetama, i put pod noge! Poslije će na Facebooku osvanuti fotografija: sjajna večera u Dubrovniku…
Dakako, Grubnićev sindrom samo je novo očitovanje stare čovjekove, zapravo evolucijske potrebe, da se svidi drugima često i po cijenu rizičnu.
Dok razmišljam o skijašima na Facebooku, dolazi mi na radar priča pokojnog oca. Pedesetih godina prošloga stoljeća živio je u karlovačkom naselju Gaza, gdje je tada malo tko bio sit. Njegov otac, moj djed, vješt majstor, držao je svoju četveročlanu obitelj izvan dohvata gladi, ali ništa više od toga. Otac je pitao baku zašto jedu meso samo nedjeljom, a ne svaki dan kao susjeda. “Kaj ti misliš da ona tuče meso svaki dan? Dasku omota krpom i lupa po njoj”, odgovorila je baka.
Prema tome, nije teško i ovom prilikom konstatirati da je Facebook samo alat za novu vrstu manifestacije stare ljudske osobine. Istina je očigledna da nas tehnologija mijenja, no trebali bismo se zapitati mijenja li nas zbilja toliko koliko mi mislimo (ili čak priželjkujemo)?
Prije samo koju godinu većina je konzumenata društvenih mreža i alata iste doživljavala kao doslovne prenositelje istinitog sadržaja. Zamućivanje identiteta sadržajem nije se doživljavalo nego kao gubitnički refleks. U međuvremenu slika se zamutila. Više nitko nije siguran ni u što. Privid jasnoće prvog pogleda na stvar odmijenila je soba s tisuću zrcala. Koje odražava pravi lik, gotovo je nekad nemoguće ustanoviti.
Utoliko je slučaj Marka Grubnića dobrodošao. Primjer koji osvještava. Dosad sam jedino o njemu pisao uspoređujući ga sa Srećkom Hovratom. Naime, Grubnić je svojedobno priznao da ne zna svezati kravatu, a Srećko Horvat je napisao knjigu u kojoj je dokazao da ne zna misliti. Horvata sam stoga odlikovao titulom modnog mačka hrvatske filozofije, budući da je filozof koji ne zna misliti isto što i modni stilist koji ne zna svezati kravatu. Ali, izgleda, da mu je sad sam Modni mačak oteo metaforu. Odsad je on modni mačak hrvatske filozofije. Pokusni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....